Priopćenje: Ovo nije izoliran slučaj, propusti se odražavaju na sudbine djece

Povodom nepravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu te rješenja o privremenoj mjeri istoga suda od dana 28. studenog 2019. godine, donesenim u postupku koji se radi donošenja odluke o roditeljskoj skrbi vodi između gospodina Milana Popovića i gospođe Severine Kojić, a koje su predmet intenzivnog medijskog izvještavanja, ovim putem smatramo potrebnim iskazati zabrinutost zbog radikalnog poteza suda koji se očituje u predmetnoj odluci, a kojom se iz srži mijenja dotadašnji način života mlt. djeteta, a majci faktično ograničavaju njezina roditeljska prava u značajnoj mjeri. Pritom se navodi da se prema dostupnim informacijama glavni razlog donošenja takve odluke očituje u međusobno narušenim odnosima roditelja i neslaganju u odgojnim postupcima, bez bilo kakve konkretne zamjerke na način izvršavanja roditeljske skrbi od strane bilo kojeg od roditelja, što ukoliko se pokaže točnim, predstavlja osobito zabrinjavajuću okolnost.

Navedeno, osobito imajući u vidu da je način izvršavanja roditeljske skrbi reguliran i privremenom mjerom koja je izvršna danom donošenja, a što dovodi do faktičnog izdvajanja djeteta iz dotadašnjeg obiteljskog okruženja i razdvajanja od roditelja istoga dana kada je odluka strankama i priopćena, pri čemu izostaje bilo kakva priprema i prilagodba djeteta novoj životnoj situaciji što samo po sebi pokazuje sve manjkavosti sustava te neprilagođenost zakonskih propisa koji u tom smislu nisu predvidjeli bilo kakav prijelazni period ili podršku stručnjaka u asimilaciji djeteta novim okolnostima stvarnim životnim situacijama, a koji propusti se na najzorniji način manifestiraju upravo u sferi obiteljskih odnosa. U ovoj konkretnoj situaciji, teret da dijete pripremi u jednom danu za predaju ocu pao je na gospođu Kojić, a da to nije učinila – snosila bi dodatne posljedice. Dodatno, unatoč protivljenju sudskoj odluci, pozdravljamo odluku gospođe Kojić da preda dijete ocu i time ga zaštiti od traume i stresa u slučaju prisilne ovrhe.

Ujedno, a i neovisno o konkretnom predmetu, budući da isti ne predstavlja izoliran slučaj, ovim putem želimo izraziti i generalnu zabrinutost zbog presudnog utjecaja mišljenja centara za socijalnu skrb u sudskim postupcima radi donošenja odluke o roditeljskoj skrbi, čije prijedloge prema našem iskustvu sudovi u većini slučajeva bezrezervno usvajaju, pri čemu centri za izražena mišljenja pa kada su ista i evidentno protivna pravima i interesima mlt. djece, ne snose bilo kakvu odgovornost. Štoviše, istu otklanjaju pod izgovorom da ne sude oni već sud koji se s druge strane poziva na mišljenje centra, a što čini začarani krug u kojem posljedice snose isključivo mlt. djeca.

Na temelju dugogodišnjeg iskustva u radu sa strankama koje se nalaze u sličnim životnim situacijama, svjedoci smo kontinuiranih pritužbi na manjkavosti stručnih procjena pojedinih centara za socijalnu skrb koje se u znatnom broju slučajeva, prema navodima stranaka, temelje na osobnom dojmu samih djelatnika/ca, temeljem čega možemo zaključiti da se radi o učestalom obrascu postupanja, koji smatramo krajnje zabrinjavajućem. Navedeno, osobito uzimajući u obzir da u okviru sustava pravne zaštite djece i obitelji, ne postoji protokol praćenja izvršenja sudskih odluka u predmetima obiteljske naravi, putem kojeg bi se eventualno mogli detektirati pozitivni, ali i negativni učinci takvih sudskih odluka, što se ukazuje nužno potrebnim.

Također, sa žaljenjem moramo konstatirati da uloga posebnih skrbnika, koji su uvedeni u sustav upravo s ciljem zaštite interesa djece zbog njihove prekapacitiranosti nije rezultirala željenim učincima te je u praksi njihov položaj čisto formalne naravi, o čemu svjedoči i predmetni postupak, u kojem prema informacijama dostupnim u medijima posebna skrbnica u periodu od dvije godine, uopće nije vidjela niti razgovarala s mlt. djetetom, čije interese bi u sudskom postupku trebala zastupati. Slijedom toga, nameće se zaključak da nisu osigurana temeljna prava djeteta zajamčena Obiteljskim zakonom i Konvencijom o pravima djeteta na izražavanje mišljenja u postupku koji se direktno tiče njegovih prava i interesa.

Zaključno, apeliramo na sve sudionike i sudionice sustava da ozbiljno i promptno pristupe iznalaženju adekvatnog zakonskog rješenja u cilju osiguravanja da se sudske odluke u postupcima roditeljske skrbi temelje na profesionalnim i neovisnim procjenama te da se izrada takvih procjena povjeri dovoljno educiranim, senzibiliziranim i stručnim osobama kao i da se reguliraju adekvatni mehanizmi odgovornosti osobe koje daju takve procjene te uspostavi sustav praćenja izvršenja sudskih odluka i njihovi učinci u praksi, a sve u cilju zaštite prava i interesa mlt. djece.

Temeljen iskustva brojnih naših stranaka tijekom dugogodišnjeg djelovanja našeg Pravnog i psihosocijalnog savjetovališta, želimo istaknuti kako je slučaj gospođe Kojić samo povod ovog priopćenja, kojim želimo upozoriti na manjkavosti i propuste sustava koje se zatim odraze na sudbine djece.