Svrha okruglog stola bila je okupiti što veći broj relevantnih i cijenjenih stručnjaka koji u svojoj svakodnevnoj praksi primjenjuju Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, pozvati ih da aktivno sudjeluju u raspravi s zajedničkim ciljem donošenja zaključaka i prijedloga u vezi s predstojećim izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
Sa izuzetnim zadovoljstvom možemo konstatirati da se okruglom stolu odazvao velik broj stručnjaka (66) te dvije žene, žrtve obiteljskog nasilja koje su dale izniman doprinos zajedničkoj raspravi prilikom dijeljenja proživljenih osobnih iskustava.
Kako smo i obećali prilikom dostavljanja poziva za sudjelovanje na Okruglom stolu, zaključke okruglog stola dostavljamo svima koji su sudjelovali u radu, te nadležnom Ministarstvu s željom da se prilikom izmjena zakona čuje i uvaži glas stručne javnosti.
Glavne primjedbe sudionika/ca odnosile su se na pretjerano blagu politiku kažnjavanja, odnosno rijetku primjenu zatvorskih kazni u trajanju koje je zapriječeno Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji. Iz iskustava sudionika proizlazi da kazna zatvora u trajanju od 90 dana gotovo nikad nije izrečena niti jednom počinitelju nasilja u obitelji. Ovo se dovodi i u vezu s relativno velikim brojem recidivista u ukupnoj pojavnosti prekršaja nasilja u obitelji (33%), budući da sankcije ne ispunjavaju svoju svrhu specijalne prevencije. Također je ukazano na novčanu kaznu kao najnefikasniji način sankcioniranja, budući da su izrečene novčane kazne uglavnom blage.
Nadalje, sudionici okruglog stola bili su složni u tome da opisi pojedinačnih oblika nasilja (tjelesno, psihološko, ekonomsko) trebaju ostati u Zakonu na način kako su bilo navedeni i do sada, zbog bojazni da bi "neodređenost" mogla ostaviti prostora za nedjelovanje. Iznesena je primjedba da se uopće ne pokreću postupci radi ekonomskog zlostavljanja u obitelji.
Od strane jedne sudionice okruglog stola primijećeno da postojeći prijedlog Zakona ne sadrži odredbu koja bi odgovarala sadašnjem članku 9. koja je pružala mogućnost da osoba izložena nasilju u pratnji policije iz kuće, stana ili drugih prostora preuzme svoje osobne stvari i stvari drugih osoba koje su napustile navedene prostore.
Kontroverzu i nadalje predstavljaju zaštitne mjere te postojanje uvjeta za primjenu ovih mjera sukladno članku 19. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji samo u situacijama kada postoji izravna životna ugroženost žrtve nasilja ili drugih članova obitelji. Praktičari ističu da je izravnu životnu ugroženost u praksi vrlo teško dokazati.
Velik problem predstavlja nemogućnost podnošenja žalbe od strane žrtve, te je zaključeno da bi velik napredak u ostvarivanju prava žrtava u prekršajnim postupcima bila mogućnost podnošenja žalbe. Uvođenjem instituta žalbe koju bi mogla podnijeti žrtva otvorila bi se mogućnost da postupci nasilja u obitelji ne završavaju pred prvostupanjskim sudovima, već bi Visoki prekršajni sud mogao intervenirati u slučaju nepravilnosti počinjenih tijekom postupka na štetu žrtve. Problem je također nedostupnost sudske prakse u postupcima koji se vode povodom Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
Tijekom rasprave je opetovano, kao i više puta do sada ukazano na problem dvostrukih uhićenja te izjednačavanja nasilnika i žrtve, poput privođenja u istom autu, prijavljivanja i osuđivanja žrtve zbog pružanja otpora nasilniku i sl., te dvostrukog osuđivanja žrtve i nasilnika u kojim postupcima se stranke -žrtve redovito odriču prava na žalbu te nikakvim daljnjim pravnim mehanizmima ne mogu utjecati na izmjenu osuđujuće presude. Predloženo je da se od MUP-a pribavi podatak o broju izravnih privođenja te broju žena u ukupnom broju izravno privedenih, te broj žena recidivista.
Od strane praktičara ukazano je na činjenicu da žrtve u pravilnu nisu upoznate s time da imaju pravo na odvjetničku pomoć, nisu informirane o tijeku postupka i rezultatima postupka. Također se razgovaralo o tome da bi žrtve u pojedinim slučajevima trebale imati i pravo na besplatnu pravnu pomoć. U tom smislu je predloženo osnivanja fonda za žrtve, a u koji fond bi se prikupljala sredstva od izrečenih i naplaćenih novčanih kazni.
Nadalje, i ovdje je aktualiziran problem neprijavljivanja nasilja od strane osoba koje su po zakonu dužne prijavljivati nasilje (zdravstveni radnici, stručni radnici u području odgoja i obrazovanja), kao i činjenica da je od donošenja zakona do danas vođeno svega nekoliko postupaka protiv stručnjaka zbog propusta u prijavljivanju nasilja.
Također je ukazano od strane prisutnih odvjetnica da se nasilje često puta percipira kao partnerski problem, te se pogrešno tumače motivi osoba koje prijavljuju nasilje tako što se navodi da je razlog prijave ostvarivanje drugih interesa, poput skrbi o djeci i sl.
Nadalje, ocijenjeno je da sustav nepravično funkcionara jer je prioritet izmiještanje žrtve iz doma (upućivanje u sklonište), umjesto da se takva praksa primjenjuje prema nasilniku. Uočeno je da žene ne prijavljuju nasilje jer se boje da će morati napustiti svoj dom.
Tijekom rasprave je ukazano i na uvijek aktualno pitanje prava nasilnog roditelja da se susreće i druži s djecom. Naime, sustav na tome inzistira, a da pri tome nema ni prostora ni sredstava za nadzor, te se otvara prostor za recidivizam. Predloženo je da uvjet za viđanje djece bude izvršena/provedena zaštitna mjera.
Također je ukazano da se zakoni u RH donose izolirano, bez cjelovitog pristupa i ocjene stanja u pojedinom području i bez prethodno predviđenih novčanih sredstava koja su potrebna za provedbu zakona.
U tom kontekstu je istaknuta i perspektiva djelatnika centara za socijalnu skrb, odnosno djelatnika koji su preopterećeni radnim zadacima te su ograničeni prostorno i vremenski, a jedna od nadležnosti im je postupanje po Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji.
Opći zaključak je da je postojeći zakon relativno solidan propis, međutim sa vrlo lošom provedbom i manjkavim mehanizmima sankcioniranja osoba i nadležnih tijela koje taj zakon provode.
Okrugli stol je organiziran u sklopu programa "Savjetovalište za prevenciju i suzbijanje svih oblika nasilnog ponašanja u obitelji i zaštitu od diskriminacije drugih socijalno ugroženih skupina", uz financijsku potporu Ministarstva socijalne politike i mladih RH.
