16. srpnja 2015.

OBITELJSKO NASILJE U JAVNOM PROSTORU

Na kojem je nivou demokratičnost društva i u kojoj mjeri sustav uistinu funkcionira? Lako je kada incidenti ne poprime šire/vidljive razmjere.  Volimo se pretvarati da se nesreće i nasilje događaju na nekom drugom mjestu koje je našoj percepciji neuhvatljivo. Baš tada je mnogo lakše pretvarati se da niti ne postoji. Ne znamo, ne vidimo i ne čujemo. Tako funkcionira percepcija društvenih fenomena koji nam nisu dragi. Ukoliko ne postoji pravilo, onda ništa niti ne može biti prekršeno, devijantno i pogrešno. Ukoliko ne postoji društvena sankcija, teško je pojmiti da je to što netko čini pogrešno.

Usto, muškarcima se mnogo lakše opravda i oprosti nasilje i diskriminatorno ponašanje spram žena.   Veći dio društvene zajednice  s njima suosjeća jer, misle ljudi, u pozadini mora postojati neki opravdan razlog. Mora postojati uzrok i prapočelo svakog šamara. Ona nad kojom se čini nasilje, morala je izazvati. Bila je ne-dobra, neposlušna, nenormalna, ne-uzorna. Svaki njegov psihički i fizički udarac morao je kazniti njenu nesavršenost kako bi ona sama shvatila svoju poziciju koju samo žena koja nije dobra, požrtvovna, poslušna i … zaslužuje.

Nažalost, ovo nije karikiranje. Prethodne rečenice zrcalo su društva u kojemu živimo. Osuda koja se prelijeva na žene poput bujice bijesa i stigme,  uza sve nasilje koju žrtva obiteljskog nasilja trpi, mora se ponijeti sa sobom-najčešće u grob. Društvo nije sklono uključivanju žrtava obiteljskog nasilja jer tko zna kakva je to osoba zapravo.

Frapantno je da su žene najglasnije i najenergičnije  u sijanju mržnje prema ženama koje se usude progovoriti o svom položaju. One su prve na braniku patrijarhata koji im je zacrtao uloge koje predano i bespogovorno, gotovo dogmatično, "igraju".

Nerijetko se u javnom prostoru čuju izjave poput one kako je feminizam dosegao taj nivo uspjeha da, naprosto, više nije niti potreban. Žene su do te mjere izjednačene s muškarcima da svako novo pozivanje na njihovu uključenost u društvene procese, upozoravanje na diskriminaciju i neravnopravnost djeluje napadno, perverzno i bespotrebno. No, tko je u zabludi? Borci/kinje za ravnopravnost spolova ili oni/e koji ih osporavaju?

U posljednjih nekoliko dana, svjedoci/kinje smo smrtnih posljedica obiteljskog nasilja koje su zaokupile pažnju javnosti.

Bez obzira na etički kodeks novinarstva, situacija je izmakla kontroli. Napredak tehnologije u čitavom dijapazonu društvenih mreža, sada je pokazao lice i naličje hrvatske osviještenosti, pogotovo kada je u pitanju rodna ravnopravnost.

Slučaj majke koja je godinama bila izložena psihičkom i fizičkom nasilju od strane supružnika (što je vrlo konkretno opisala u svom oproštajnom pismu) nije povukao za sobom samo tragediju pojedinke i izmjestio njen osobni problem u javni prostor već je demonstrirao tragičnost cijelog društva koje je opetovano palo na testu demokratičnosti, ali i ljudskosti. Komentari u online zdanjima raznih novina i časopisa te na Facebooku ovih dana su preplavljeni govorom mržnje i to u najstravičnijim oblicima iste. Etiketiranja, pozivanja na linč već preminule osobe, koketiranje s kletvama, zazivanje onozemljske pravde i kazne, izražavanje nezadovoljstva što je suprug nije više i jače tukao itd., lakmus su papir nerazumijevanja, nedostatka empatije, obrazovanja i informiranosti prosječnog/e hrvatskog/e konzumenta/tice medija. Činjenica da je žena koja je izvršila samoubojstvo i ubojstvo vlastitog djeteta, dovoljno govori o njenom teškom psihičkom stanju i nedostatku kapaciteta da nadvlada vlastite probleme i pojmi svoj život izvan konteksta muževljevog. Osjećaji straha i srama i tko zna koji još oslabili su osjećaj za realnost kod dotične, da je posve irelevantno govoriti i pisati prozivke i optužbe na njen račun. Koji je izbor bio na raspolaganju u njenom svijetu u koji se zaključala?

Svi/e smo suglasni s činjenicom koliko je ravnopravnost važna, ali na konkretnim primjerima stvarnih osoba, pokazujemo što zapravo mislimo o ravnopravnosti.

Mnogi/e će reći "nismo mi krivi/e, kriv je sustav". Da, sustav kao takav sa svojim mehanizmima oblikovanja svijesti (medijima), odgojem, kulturom i tradicijom, (ne)obrazovanjem i senzibilitetom nas je oblikovao takvima. Oblikovao nas je da uopće ne razumijemo svoju poziciju i poziciju ostalih članova/ca društva. Isti taj sustav, isto to društvo smo, na kraju krajeva, sami oblikovali.

Uzročno posljedičan je to proces. Proces pristajanja. Proces stoičkog mirenja s postojećim stanjem. Proces ignoriranja.

Danas kada se raskrinkalo potemkinovo selo tolerantnog i naprednog društva, osjeća se strah i strepnja da će se opet pojaviti novi slučaj koji za posljedicu ima smrt i agresivne salve posmrtnog razvlačenja žrtve u javnom prostoru.

Jasno je svima da je problem jednako u obrazovanju kao i u zakonima propisanim kaznama za počinitelje nasilja koje je nedvosmisleno zločin. Jasno je svima da je problem jednako u odgoju i  političkoj kulturi kao i u angažiranosti da se korigira rodno osviješten jezik, da se razlike u mišljenjima iznose na miran način, da je nenasilna komunikacija ključ izgradnje boljeg društva jer ovo nije dobro. Društvo nam je bolesnik koji emitira netrpeljivost i stigmatizaciju svega što većina procijeni da je drugačije i nepoželjno.

Hoćemo li mirno gledati kako svojim nečinjenjem urušavamo demokraciju i anuliramo vrijednosti ljudskih prava? Hoćemo li mi biti oni/e koji optužuju, mržnjom prozivaju žrtve i pozivaju se na religiozne i tradicijske vrijednosti?

Ako ocijenimo da se društvo treba popraviti, moramo dati svoj doprinos. Makar prijavom nasilnika i neokretanjem glave.

Sve ostalo čini nas supočiniteljima/cama ZLOČINA!

Posljednje

8. rujna 2021.
Reakcija na navode koji se pojavljuju u seriji članaka novinarke Jelene Jindre na portalu H-Alter pod nazivom “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?”

U svojem svakodnevnom radu svjedočimo tome da se žrtve često boje prijaviti nasilje, a rastući razlog strahu od prijave upravo je i strah da će ih institucije optužiti za “otuđenje” i oduzeti im dijete ako se/ga pokušaju zaštititi od nasilnika. U zadnja dva mjeseca na portalu H-alter izašla je serija članaka novinarke Jelene Jindre pod […]

Više
7. rujna 2021.
Fotkaj, snimi, objavi: Jutros sam stala!

Mreža "4. smjena - nevidljivi rad" čiji je fokus usklađivanje privatnog i poslovnog života žena i muškaraca pokreće kampanju #JutrosSamStala kojoj je cilj osvijestiti javnost o svakodnevnom neplaćenom kućanskom radu koji se smatra „ženskim“.  Peglanje, čišćenje, kuhanje, pranje odjeće, planiranje, briga o djeci... Što bi se dogodilo da žene stanu s kućanskim poslovima? Kaos? Tko […]

Više
6. rujna 2021.
Održan treći trening za jačanje kapaciteta mreže „4. smjena – nevidljivi rad“

Stvaranje i promicanje adekvatnih uvjeta za usklađivanje privatnog i poslovnog života žena i muškaraca postao je nužan preduvjet za unapređenje položaja žena na tržištu rada, stvaranje uvjeta za ostvarenje potpune rodne ravnopravnosti te suzbijanje ekonomskog nasilja prema ženama, koje je često direktno povezano s nemogućnošću žena da uspješno usklade poslovni život i brigu o zavisnim […]

Više
VIJESTI
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram