U Ženevi je od 6. do 24. srpnja održano 61. zasjedanje Odbora za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW Odbor), na kojem je 15. srpnja razmatrano hrvatsko objedinjeno četvrto i peto izvješće o provedbi Konvencije o uklanjaju svih oblika diskriminacije žena.
Zaključci su formulirani na osnovi dva podnesena izvješća: jedno su podnijele udruge B.a.B.e. i Ženska soba (dostupno ovdje), a drugo Centar za reproduktivna prava, CESI i Roda.
U svom izvješću, B.a.B.e. i Ženska soba upozorile su na nedostatke vezane uz provedbu Konvencije. Kao jedan od problema, navedeno je da se zakonodavni okvir vezan uz suzbijanje diskriminacije ne provodi u praksi zbog nedostatka provedbenih mjera. Nastavno na članke 1 i 2 Konvencije, istaknuto je kako se diskriminacija žena najviše očituje u području rada i zapošljavanja, gdje trudnoća i majčinstvo predstavljaju osobitu prepreku.
Nadalje, unatoč tome što je postotak visokoobrazovanih žena veći od postotka visokoobrazovanih muškaraca, žene su još uvijek podzastupljene kada je riječ o važnim društvenim, ekonomskim i političkim pozicijama. Jedan od problema je i seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, koje se uglavnom prešutno tolerira i koje se nedovoljno prijavljuje.
S tim u vidu, B.a.B.e. i Ženska soba preporučile su provođenje obavezne edukacije za tužitelje i suce; uspostavljanje središnjeg registra slučajeva na osnovi spolne diskriminacije; te nadzor i evaluaciju od strane neovisnih stručnjaka.
Vezano uz članak 3 Konvencije, koji se odnosi na ljudska prava i temeljne slobode, upozoreno je da je fizičko, psihičko i ekonomsko nasilje muškaraca nad ženama i dalje rasprostranjeno te da postoji potreba za daljnjim unaprjeđivanjem sustava prevencije i sankcioniranja. Osim toga, nasilje u obitelji još uvijek se do značajne mjere percipira kao privatna stvar, stoga nadležne institucije često ne reagiraju na vrijeme.
Nažalost, ni centri za socijalnu skrb nisu dovoljno senzibilizirani, a prioritet im je očuvanje obitelji, pri čemu često žrtvu i nasilnika tretiraju na isti način. Uočena je i potreba boljeg prepoznavanja seksualnog nasilja i pružanja podrške ženama žrtvama istog. B.a.B.e. i Ženska soba, između ostalog, preporučuju obuku policije kako bi na licu mjesta mogla nepristrano, objektivno i profesionalno utvrditi tko je počinitelj, a tko žrtva; ratifikaciju Istanbulske konvencije; uspostavu održive suradnje između Ministarstva unutarnjih poslova i organizacija civilnog društva koje se bave obiteljskim i rodno uvjetovanim nasiljem; osiguravanje strukturnih sredstava za edukaciju državnih službenika o metodologiji provedbe Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja; i provođenje javnih kampanja za podizanje svijesti o problemu obiteljskog i seksualnog nasilja te stigmatizaciji žrtava.
Što se tiče obrazovanja (članak 10 Konvencije), uočeno je da brojna istraživanja pokazuju manjak svijesti među građanima/kama o ljudskim pravima i demokratskim procesima. Stoga je potrebno podići svijest o važnosti građanskog obrazovanja te ga uvesti u službeni kurikulum, te s tim ciljem u suradnji sa svim relevantnim dionicima usvojiti strateški plan.
Konačno, primijećen je trend ograničavanja reproduktivnih prava (članak 10 – Zdravlje), pri čemu osobito važnu ulogu igra prigovor savjesti, kojeg su uložile čitave pojedine bolnice. Posljedično, ekonomski ugrožene žene, osobito one u ruralnim područjima, nemaju nikakvu potporu niti mogućnost za ostvarenje svojih reproduktivnih prava. Preporučuje se stroga zakonska regulacija prigovora savjesti; uspostava regionalnih savjetovališta za reproduktivna prava; te ukidanje procedure za izdavanje pilule za dan poslije.
Nastavno na spomenuta dva izvješća, Odbor za uklanjanje diskriminacije žena pozvao je Vladu Republike Hrvatske da poduzme mjere, uključujući one zakonodavne, kako bi se osigurale odgovarajuće mjere zaštite za suzbijanje sociokulturnih stavova koji stvaraju prepreke do punog ostvarenja prava žena. Među ostalim, Odbor preporučuje daljnje jačanje programa pravne edukacije i izgradnje kapaciteta za suce, tužitelje i odvjetnike te omogućavanje interpretiranja nacionalnog zakonodavstva u skladu s Konvencijom. Potrebno je i podizati svijest među ženama o pravima koja osigurava Konvencija te ih poticati da prijavljuju slučajeve diskriminacije na osnovi spola nadležnim institucijama.
