Slučaj obiteljskog nasilja na Pagu mogle bismo nazvati paradigmatskim slučajem u kojem se oslikavaju sve mane nadležnih institucija. Uslijed nedostatka konstruktivne suradnje institucija, njihove nezainteresiranosti za pojedinačne slučajeve i nemotiviranosti predstavnika/ca i djelatnika/ca Centara za socijalnu skrb za obavljanje zakonom povjerenih poslova, učestali su neadekvatno tretirani slučajevi obiteljskog nasilja. Nije prvi put da se Centar za socijalnu skrb našao u fokusu javnosti. Prisjetimo se samo slučaja Ane Magaš gdje je ključnu ulogu u raspadu odnosa majke i djeteta odigrao Centar za socijalnu skrb svojim samovoljnim postupanjem.
Ipak, temeljna tema ovog slučaja je nasilje nad djecom, odnosno nasilje u obitelji. Svakodnevno svjedočimo jednom ležernom i opuštenom pristupu nadležnih tijela, na što kontinuirano ukazujemo, ali čini se bez velikih pomaka. Smatramo tek da će osobna odgovornost djelatnika/ca uključenih u rad sustava socijalne skrbi dovesti do određenih rezultata. Živimo u sustavu koji je toliko apsurdan da je u jednom Centru za socijalnu skrb, u kontinentalnom dijelu Hrvatske, kao psiholog radio čovjek koji je 2 puta bio pravomoćno osuđen za obiteljsko nasilje. Kako je moguće da obiteljski nasilnik sustavu prođe ispod radara te uz to sam radi stručna mišljenja u kojima se osvrće na počinjeno nasilje osoba koje su bile u obradi kod njega kao psihologa? Ta ista osoba danas nesmetano sudjeluje na stručnim skupovima i radionicama, i dalje radi u struci, srećom ne više u Centru za socijalnu skrb. Udruga B.a.B.e. iznimno često ukazuje na neprimjereno postupanje centara za socijalnu skrb u postupcima roditeljske skrbi, u kojima se na nasilje nad ženama gleda kao na nešto što je manje bitno kod donošenja odluke o roditeljskoj skrbi. Nedavno smo svjedočile i slučaju gdje je Centar ocu, kojemu je potvrđena optužnica za kazneno djelo nasilja na štetu djeteta, išao u prilog na način da je predložio da dijete pola vremena moze živjeti s ocem. Kaznene prijave podnesene protiv djelatnika/ca centara od strane korisnika/ca izravno pogođenih njihovim nepostupanjem ili lošim postupanjem redovito se odbacuju. Pitamo se gdje je kraj apsurdu i kada će nesavjesni djelatnici/ce centara početi odgovarati za svoje propuste?
Potpuno svjesne nezadovoljavanja minimalnih kriterija, manjka zaposlenog kadra u sustavu socijalne zaštite, društvenog nepriznavanja socijalnih djelatnika/ca i njihovog potplaćenog rada te postojećih manjkavosti socijalnog sustava, moramo naglasiti koliko značajnu ulogu centri za socijalnu skrb imaju prilikom donošenja sudskih presuda. Suci/sutkinje, koji se bez kritičkog pristupa i svijesti o postojećoj nedoraslosti resornog ministarstva prilikom donošenja odluka u velikoj mjeri oslanjaju na mišljenja centara, neće donijeti ispravnu odluku.
Stoga se čudimo kako sustav u cjelini do sada nije iznašao načine kako da ponovno pokrene ovaj socijalni sustav, pronađe motivacijske mehanizme i uloži financijska sredstva?
Na kraju, želimo izraziti poštovanje svim onim djelatnicima i djelatnicama u okviru socijalnih usluga i zaštite koji unatoč svim ovim problemima i dalje svom poslu fokusirano pristupaju.
