Danas se prisjećamo radnica koje su u krvavim prosvjedima kroz 19. stoljeće zahtijevale veće nadnice i pravo glasa te tako nadahnule druge žene da se pobune protiv surove svakodnevice bezglasja. Danas prepoznajemo rad i odajemo počast ženama koje su generacijama unazad borbeno i nepokolebljivo pomicale granice kaveza "privatne sfere". Danas, 8. ožujka kada obilježavamo Međunarodni dan žena, izlazimo na ulice i glasno govorimo kako nas političko vodstvo i institucije tretiraju.
Rodna ravnopravnost, rodno uvjetovano nasilje i reproduktivno nasilje u Hrvatskoj nije tema na vrhu dnevnog reda. Ove teme su u fokusu kada obilježavamo određene nacionalne i međunarodne dane ili kada se sve manjkavosti sustava oslikaju u slučajevima brutalnog nasilja da nas obuzme nacionalna tuga.
Hrvatska nema Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova. Zadnja takva napisana je za period od 2011.-2015. godine. Odbori i povjerenstva za ravnopravnost spolova postoje samo na papiru, u odlukama o osnivanju, ne i u primjeni rodno osviještenih regionalnih i lokalnih politika.
Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulska konvencija, i dalje nije implementirana. Popratna izjava kojom se država kao potpisnica tog međunarodnog ugovora ogradila od "rodne ideologije", a zapravo od seksualnog odgoja i odgoja za ravnopravnost i nenasilje, ugrozila je temelje učinkovite prevencije ne samo obiteljskog nasilja, već i neželjenih trudnoća.
Reproduktivno nasilje u našem društvu službeno ne postoji, kao ni Nacionalni akcijski plan za zdravlje žena, unatoč masovnim svjedočanstvima o neadekvatnom medicinskom tretmanu žena. Reproduktivna prava su i dalje tabu tema iako je značajnom dijelu hrvatskog društva potrebna edukacija o odgovornom seksualnom ponašanju, a kontracepcija sve manje dostupna. Edukacija kao i kontracepcija je posebno potrebna građanima i građankama slabijeg socioekonomska koji su nezaposleni, na minimalcu ili na ugovoru na određeno vrijeme koji se u slučaju trudnoće vjerojatno neće obnoviti.
U lošoj financijskoj situaciji koja je svakodnevica velikom broju ljudi u našem društvu, dijete predstavlja dodatne financijske izdatke i život na rubu siromaštva. Žene po porodu ostaju izvan tržišta rada i vrlo teško se ponovno u njega uključuju što ih s vremenom čini ekonomski ovisnima o partneru ako nemaju financijsku podršku šire obitelji. Financijski problemi u obiteljima često su uvaženi izgovori nasilnicima u sudskim procesima jer, uz prebacivanje fokusa žene s partnera na dijete po porodu, ugrožavaju stereotipnu rodnu ulogu muškarca kao središta obitelji i privređivača te ga dovode do "negativnog izražavanja nasilne prirode".
Političko vodstvo je preslika hijerarhije položaja unutar institucija pri čemu bi ministri i ministrice u pravednijem društvu bili pokretači/ce resora koji su im povjereni te uz prestiž i moć koji proizlaze iz njihove pozicije bili/e i nositelji(ce) najviše odgovornosti, dok bi rukovoditelji(ce) organizacija istom logikom snosili/e određenu odgovornost ovisno o poziciji u hijerarhiji. Ipak, živimo u toliko apsurdnom društvu koje ne poznaje odgovornost, ni kolektivnu, ni individualnu, ni političku jer ministri(ce) krive sustav kao imaginarnu strukturu, a sami ga definiraju i organiziraju.
Zato danas progovaramo o odgovornosti ministarstava obrazovanja, rada, pravosuđa i socijalnih politika. Progovaramo o sucima i sutkinjama, socijalnim radnicima i radnicama, ginekolozima i ginekologinjama, policajcima i policajkama, progovaramo o institucionalnoj diskriminaciji i nasilju nad ženama. Ženama koje su obrazovanije, a slabije plaćene. Ženama koje odrađuje dvije smjene, a društvo ne prepoznaje ni 100% vrijednosti jedne. Ženama koje se odlučuju na djecu bez socijalne zaštite i potpore države i kojima se preispituje autonomnost tijela te ženama koje i dalje trpe nasilje.
