WIDE - Globalizacija rodne ravnopravnosti i socijalne pravde i CRTDA - Kolektiv za razvojna istraživanja i treninge - Akcija organizirali su konferenciju u Briselu (26.-28.10.2011.) na kojoj se razgovoralo o tome što su ženama donijele revolucije i pokreti u zemljama Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike (geopolitički MENA). Financijski su ih podržali HIVOS (nizozemski Humanistički institut za razvojnu suradnju) i Cordaid (nizozemska Katolička organizacija za razvojnu i humanitarnu pomoć). U radu konferencije sudjelovalo je stotinu žena iz čitavog svijeta.
Sabah Al Hallat (Sirija), Asma Khader (Jordan), Nadia Ait Zai (Alžir), kao i sve druge panelistice iz zemalja za koje se danas pri opisu političkih događanja u proteklom razdoblju koristi sintagma "arapsko/a proljeće/a" jednoglasno su zaključile kako za žene ovaj naziv nema značenja jer cvjetovi i plodovi koje donosi ovo godišnje doba ženama ostaju uskraćeni unatoč jednakomjernom i bezrezervnom uključivanju u pobunu protiv autoritarnih režima. Aktivistkinja iz Bahraina nije uspjela ishoditi dozvolu za dolazak, a njezina je zemlja jedna od onih u kojima žene doživljavaju brutalna silovanja, prisline testove djevičanstva, mučenja i zatvaranja.
Žene su se bezrezervno uključile i negdje i povele sveopći bunt protiv dugogodišnje represije koju su trpjeli građani/ke, ali su nakon sveopćeg oduševljenja i svrgavanja diktatora uglavnom najglasnije fundamentalističke religijske skupine kojima je jedna od prvih zadaća potisnuti žene iz javne sfere i promovirati tradicionalne "vrijednosti" - u Libiji se već najavljuje vraćanje poligamije, slavi se šerijatski zakon, u Tunisu na izborima pobijedila islamistička stranka...
Panelistice iz Irana, Poljske i Hrvatske govorile su o svojim iskustvima i pokušale pojasniti što su naučile na vlastitu iskustvu. Mahnaz Afkhami iz Irana pojasnila je kako su žene i svi slobode i demokracije željni ljudi bili prevareni nakon revolucije u Iranu i svrgavanja šaha - čitala je izvatke iz govora ajatolaha Homeinija u kojima novinarima govori kako ga vlast ne zanima, kako samo želi sudjelovati s narodom u revoluciji. Misli da se danas ljudi boje previranja jer misle da mi se povijest mogla ponoviti i Iranu donijeti još nevolja i autokracije nego što je danas trpe. Aleksandra Solik opisala je zanos žena kada su zajedno sa Solidarnošću krenule u borbu za demokratsku Poljsku. Nakon uspostavljanja nove vlasti u Poljskoj prvo su se žene i njihova reproduktivna prava našle na udaru - naravno. Hrvatsko iskustvo pokušala sažeti Sanja Sarnavka - većina hrvatskih feministkinja i borkinja za ljudska prava nije se dala zavesti nacionalnim zanosom i pričom o samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj u kojoj će sve i svi biti sretni. Od začetka se vodila borba za priznavanje ženskih ljudskih prava pa su dugo vremena ženske organizacije bile držane neprijateljicama domovine. Utjecaj Katoličke crkve od prvog su dana pokušale umanjiti promicanjem međunarodnih standarda (konvencija i rezolucija). Uspjele su do danas zadržati pravo na pobačaj legalnim iako ta priča nikada nije zauvijek završena jer svakom prigodom vrh Crkve zahtijeva nanovo promjenu stava države. Ljuti neprijatelji u vrijeme rata, predstavnici gotovo svih crkava i religija na ovim prostorima stvorili su čak koaliciju i zajednički tražili ograničavanje reproduktivnih prava žena. U Hrvatskoj je iskustvo nakon 2. svjetskog rata, s parolama Komunističke partije prema kojima je žensko pitanje zauvijek riješeno i priča o ravnopravnosti posve suvišna, usuprot stvarnosti koju su žene živjele, uzrokovala drugačiju reakciju od one u Poljskoj. Istraživanje Rajke Polić iz 1986., recimo, pokazalo je kako u svim udžbenicima povijesti za više razrede osnovnih škola slikovni prikazi predstavljaju 3827 muških likova, 600 konja i 274 ženska lika (uključujući skulpture i likove iz mitologije). Feministkinja Lydia Sklevicky u svojim je briljantnim i britkim tekstovima (zbirka tekstova koje je priredila Dunja Rihtman Auguštin nazvana je Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, 1996.) pita se opravdano zbog čega žene kao povijesni subjekti ostaju "nevidljive" u kolektivnom sjećanju i povijesnoj znanosti, a njihovo mjesto u povijesti prazno.
Uloga međunarodne zajednice, odnosno moćnih unutar nje, preispitivana je u jednom od panela. MENA je geopolitički izuzetno značajno područje (oko 60% naftnih i 45% rezervi prirodnog plina) pa je uočljivo kako se vrlo probrano puštaju informacije u medije jer se ne žele ugroziti pregovori koji donose veliki profit i s najreakcionarnijim snagama koje sudjeluju u prevratima. Strava koja se događa u Bahrainu, recimo, ostaje malo poznata javnosti - silovanja žena, prisilni testovi nevinosti, sveopće nasilje.
Optimizmom i nepokolebljivom predanošću sudionice su razgalile Esraa Abdel Fatah, jedna od mladih žena koja je pokrenula preko Facebooka sveopći protest u Egiptu, te Chus Gonzalez Garcia, femistkinja aktivna u španjolskom pokretu 15. maj. Iako su prvo bile slavljene, a potom su shvatile kako ih se gura u pozadinu samo zato što su žene, uvjerene su da će uspjeti upornim radom promijeniti odnose i izboriti se za ravnopravnost žena u svojim državama.
Prisutnost nekoliko fondacija koje već desetljećima pomažu ženske pokrete - UN Women, Mama Cash, Global Fund for Women, Hivos - daje nadu kako će se nastaviti podupirati sve one koji imaju viziju pravednijeg društva u kojem se neće strukturalno i sustavno diskriminirati pola svjetske populacije samo zbog njihova spola.
Poruka konferencije: diskriminacija žena - ne prolazi!
