SEEMO (South East Europe Media Organisation), uz potoru Austrijske razvojne agencije (ADA), a u suradnji s Albanskim medijskim institutom, organizirao je od 24. do 26. studenog 2011. u Tirani konferenciju o medijskom pokrivanju pitanja vezanih uz rodnu ravnopravnost, etničke, vjerske i seksualne manjine u srednjoj i istočnoj Europi te na europskom jugu. Jedan je panel bio posvećen analizi govora mržnje.
Iz Hrvatske su panelistkinje bile Tena Perišin (panel o govoru mržnje) i Sanja Sarnavka (predstavljanje zbirke tekstova Izolacija ili integracija u sklopu panela o etničkim manjinama; predstavljanje globalnog medijskog istraživanja (GMMP) Who makes the news unutar panela o reprezentaciji rodova u medijima). Homofobni tekstovi, netolerantnost prema Drugom i drugačijem u svim područjima, stereotipiziranje, diskriminacija još su uvijek medijska svakodnevnica na ovim prostorima. Pod krinkom zaštite slobode izražavanja dopušta se govor mržnje i namjerno iskrivljavanje predstava različitih manjina. Međunarodni standardi uglavnom još nisu uvaženi i tek ostaju mrtvim slovom na papiru.
Konferenciju su otvorili Irma Baraku, povjerenica za zaštitu od diskriminacije u Albaniji, Remzi Lani, direktor Albanskog medijskog institua i Oliver Vujović, glavni tajnik SEEMO-a.
Izuzetno zanimljiva izlaganja ukazala su na brojne postojeće probleme, ali sugerirala i put kojim bi se trebali usvojiti i primjenjivati međunarodni standardi.
Izuzetno je bilo dobro što su u radu konferencije sudjelovali i predstavnici organizacija koje štite različite manjine pa su mogli čuti što se kojoj manjini događa u medijskom i društvenom prostoru. Tužna je istina, pokazalo se, kako neke manjine nemaju nimalo sluha za probleme drugih marginalinih skupina i nisu ni blizu iskazivanja javne solidarnosti sa svim diskriminiranima a kamoli inicirati zajedničku suradnju. Posebno je zabrinjavajuća homofobija i potpuna rodna neosvještenost predstavnika albanskih etničkih manjina.
Razgovor o soloidarnosti stoga je iniciran unutar svih panela.
Trebalo bi u budućnosti uvijek na ovaj način organiozirati konferencije kako bi se što ćešće susretali ljudskopravaški aktivisti/ce koji zastupaju pojedine skupine, a rijetko išta znaju o problemima drugih marginaliziranih grupa. Vrlo često, nažalost, oni pridonose govorom netrpeljivosti i fokusiranošću na isključivo svoje probleme općoj klimi netolerancije u društvu i medijima.