- Kakva je, po Vama, uloga žena u Arapskom proljeću?
Ona se razlikuje od zemlje do zemlje, ali je nesporno da su se svugdje žene vrlo aktivno uključile u sve pokrete protiv autoritarnih režima. U Egiptu su, recimo, mlade žene pokrenule putem društvenih mreža desetke tisuća ljudi i pozvale ih na ulice. Kako nam je rekla Esraa Abdel Fattah, prozvana Facebook djevojkom, žene su u Egiptu radile apsolutno sve – vodile prosvjede, uređivale web stranice, oboružane kuhinjskim noževima branile svoje domove, kuhale, pomagale povrijeđenima, dok su muškarci stereotipno odrađivali tek jedan dio poslova – govore, pregovore i sve druge politički za javnost važne stvari. Žene su se davale u cijelosti, nesebično, a neki od muškaraca već su pomno planirali što će raditi nakon svrgavanja diktatora i koje će pozicije zauzimati. U Siriji se situacija ne smiruje – više od 3000 osoba ubijeno je od početka protesta, a Arapska liga procjenjuje kako vlast u zatvorima drži 70 000 političkih zatovrenika. Među njima je veliki broj žena. U vrijeme konferencije Alhallak Sabah, članica Sirijske lige žena, neprekidno je pratila vijesti i obavještavala nas koliko je ljudi ubijeno ili ranjeno tijekom dana. U Bahrainu su žene dobile pravo sudjelovanja u izborima tek 2002. i još uvijek su gotovo nevidljive u javnoj sferi, ali zato trpe nasilje na svim razinama. Kako se u svim događanjima pokazalo da su najorganiziranije vjerske skupine i fundamentalističke stranke koje žene vide isključivo u vrlo tradicionalnim ulogama, znači iza zatvorenih vrata domova, još je mukotrpan put do ravnopravnosti.
- Arapsko proljeće malo je toga donijelo ženama. U Libiji se vraća poligamija, najavljuje se i uspostava šerijatskog zakona, a nešto slično možda možemo očekivati i u Tunisu gdje je na izborima pobijedila stranka islamske orijentacije. Kakva je budućnost žena u tim zemljama? Kakva je u ostalim državama Arapskog proljeća (Iran, Jemen...)? U kojoj državi žene imaju najveću šansu za normalan život, možda u Egiptu?
To je stara priča koju su feministkinje uočile proučavajući prošlost – od Francuske revolucije nadalje vidljivo je kako su žene smjele sudjelovati u prevratima, ali za nijh nije bilo mjesta u vlasti. Društveni ugovor na kojem se temelji današnje razumijevanja demokracije vrlo je jasno isključivao žene. Sestrinstvo i jednaka prava svih ljudi bez obzira na njihov spol ili rod nisu bila poželjna. Olympe da Gouges odrubljena je glava 1793. zato što se usudila dići glas protiv marginalizacije žena koja se događala nakon njihova aktivnog sudjelovanja u revolucionarnim zbivanjima. Tu smo već mogle naučiti kako se "ljepši" i "nježniji" spol pripitomljuje na vrlo brutalan način kad se usudi iskoračiti preko jasno zacrtanih granica društveno poželjnog i prihvatljivog ponašanja. Deklaracija o pravima žene i građanke (1791.) govori o tome kako bi društvo u kojem nema diskriminacije na osnovi spola trebalo izgledati. "Žena se ima pravo popeti na stratište. Ona stoga mora imati jednako pravo popeti se za govornicu," rekla je proročanski de Gouges.
Slična se priča dogodila u nas nakon Drugog svjetskog rata – žene su bile aktivistkinje, partizanke, one koje su skrivale i/ili njegovale ranjene i ugrožene, njih barem stotinu tisuća, a onda je deklarativno proglašen kraj borbe za ravnopravnost, dok je manje-više u zbilji sve išlo prema starim, uvriježenim obrascima ponašanja. Istina je da su žene stekle dosta prava koja prije nisu imale – od 1945. pravo izlaska i sudjelovanja u izborima, pravo na redovito školovanje, rad, nasljeđivanje i sl., ali je malo žena igralo značajnu ulogu u važnim političkim i društvenim zbivanjima. Kako se to kaže – možemo ih izbrojati na prste jedne ruke.
I danas još uvijek posvuda u svijetu uglavnom u javnoj sferi vidimo žene koje u cijelosti prihvaćaju postojeći politički diskurs. Za sve koji propituju i žele uspostavu drugačijeg, pravednijeg i otovrenijeg dijaloga svih aktera u društvu, bez obzira na njihovu političku i/ili ekonomsku moć, ostaje uvijek tek mjesto na margini. Njima se katkad brutalno, a još češće suptilno, postavljaju nepremostive prepreke ulaska u javni prostor u kojim bi se mogao ostvariti bitan utjecaj.
Peporučila bih svima da jednom dođu na neku "žensku" konferenciju – tu nema uštogljenih lica, propisane uniformirane odjeće, a naprosto vas zapanji mudrost i snaga žena koje razumiju što se događa oko njih, znaju kako bi se stvari mogle promijeniti – ali im ne daju da se njihov glas čuje. Njihova imena rijetko zna itko izvan njihova kruga i još će dugo vremena proći dok se situacija ne promijeni. Hoće li ikada? Nadam se da je odgovor potvrdan.
- Smatrate kako će ženama na tim područjima sada biti gore? (možete navesti i primjer Bahraina) Zbog čega su političke aktivistice u početku slavljene, a zatim gurnute u pozadinu?
Bit će im barem jednako teško kao i do sada, to je izvjesno. Eto, žena iz Bahraina uopće nije uspjela doći na konferenciju i prenijeti nam opis užasa koji trpe ondašnje žene – silovanja, provjere sačuvanog (ili "proigranog") djevičanstva, zabranu uključivanja u javne prosvjede (osim kao njegovateljica ranjenih kako se može vidjeti na snimkama na Youtubeu). Optimizam budi hrabrost i odlučnost žena koje su govorile na konferenciji. Ipak se vrijeme ne može vratiti unatrag. Procesi će biti mukotrpni, ali vjerujem kako su nezaustavljivi. Internet, društvene mreže pogotovo, ne dopuštaju više mogućnost potpunog izoliranja građana/ki. Na konferenciji su bile donatorske organizacije koje će financijski pomagati aktivistkinjima pa će i to osigurati njihov opstanak i nastavak borbe.
Zanimljivo je kako je strah od nemira i revolucije natjerao neke države da pokrenu promjene u nadi kako će time primiriti stanovništvo. Marokanski kralj proveo je referendum o ustavnim promjenama, Obiteljski zakon unaprjeđuje položaj žena i sl. U Saudisjkoj Arabiji kralj Abdulah uveo je pravo žena na sudjelovanje u izborima (kao kandidatkinja i glasačica). Može se čak dogoditi da se u državama koje su izbjegle "proljetna" gibanja sustavnije i mirno uvedu pozitivne reforme, dok će nova uređenja u prevratničkim zemljama unazaditi ljudska prava žena a vjerojatno i svih marginaliziranih skupina. Vidjet ćemo.
- Na konfernciji u Bruxellesu sudjelovale su neke od aktivistica Arapskog proljeća. Što one kažu na situaciju na sjeveru Afrike i Bliskom istoku. Koja je na vas ostavila najjači utisak (čak i ne mora biti iz Arapskog proljeća)? Koje vas je predavanje posebno dojmilo?
Sve su žene bile nevjerojatno artikulirane. Vrlo su precizno opisivale i tumačile protekle, sadašnje i buduće događaje. Posebno je motivirajuća njihova nepokolebljivost i nespremnost na odustajanje unatoč svim zaprekama koje ih čekaju na putu dosezanja višeg stupnja ravnopravnosti. Zanimljiv je bio susret starijih i mlađih aktivistkinja – zanos i entuzijazam mladih usuprot nepokolebljivosti, ali i suzdržanosti stečene iskustvom starijih žena. Ipak, mogu izdvoji nekoliko izlaganja – kao prvo, ono Iranke Mahnaz Afkhami, međunarodno poznate aktivistkinje i bivše ministrice za ženska pitanja, koju tridesetogodišnji borba (u doslovnom i metaforičkom značenju) nije umorila, ali ju je naučila oprezu i dejlovanju sa zadrškom. Opisala je zanos revolucije u Iranu i hladan tuš koji je uslijedio nakon ustoličenja Homeinija. Ukazala je na to kako se nerijetko pokreti masa koje sanjaju slobodu i pravednije društvo lukavo uprežu u interese onih koji se brižno organiziraju i znaju točno što žele za sebe i svoje. Pa je ljudima nakon revolucija koje bi ih trebale osloboditi često još gore i teže. Redovito za žene. S druge je strane bilo motivirajuće svjedočiti entuzijazmu i predanosti Egipćanke Abdel Fattah koja je odležala dva tjedna u zatovru, vidi kako je se neprekidno pokušava marginalizirati, ali ne pristaje na odstupanje. Španjolka Gonzales Garcia, članica Feminističke komisije Pokreta 15. svibnja iz Madrida, prezentirala je novi način organiziranja pokreta bez vođa i hijerarhijske strukture, gotovo identičan plenarnom načinu rada studenata/ica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali i ukazala na probleme s kojima se unutar ovog daleko demokratičnijeg organizacijskog disikursa susreću feministkinje. Pitanje jednakopravnosti i u njihovom se slučaju često potiskuje kao manje važno, kao nešto što mora čekati neki povoljniji trenutak jer su drugi problemi važniji i preči za rješavanje.
- Kakvo ste iskustvo odnosa hrvatskog društva prema ženama vi prenjeli?
Prenijela sam svoje osobno iskustvo aktivistkinje, ali i analize drugih žena koje su daleko prije mene prepoznale važnost inzistiranja na ravnopravnosti, posebno Lydije Sklevicky koja je proučavala AFŽ i položaj žena u Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Zbirka tekstova Konji, žene, ratovi (Ženska infoteka, 1996.) trebala bi biti obaveznom literaturom u nastavi povijesti. Kao i istraživanja Rajke Polić koja su pokazala kako u povijesnim udžbenicima ima dvostruko više slika/ilustracija konja u odnosu na prikaze žena. Sve dok povjesničarima konji budi važniji od žena, niti jedno proljeće neće donijeti bolji život brojčano natpolovičnom spolu.
Govorila sam o tome kako je veći broj feministkinja u Hrvatskoj odbio bespogovorno i sa zanosom podržati borbu za neovisnost, već se od prvog dana zahtijevalo prepoznavanje važnosti pitanja rodne ravnopravnosti. O tome kako se ratom čitavo društvo počelo repatrijarhalizirati – guranje žena iz javnosti i veličanje uloge majke, pokušaj sužavanja reproduktivnih prava, ogroman i po emancipaciju žena poguban utjecaj Katoličke crkve i sl. Opisala sam i slučaj žena silovanih u ratu, kojima je, za razliku od većine feministkinja, ključno identitetsko mjesto nacionalna i vjerska pripadnost, a koje do danas nisu dobile stvarnu javnu podršku i odgovarajući tretman i naknadu za pretrpljene užase.
Jasno sam naglasila kako se nikada ne smije prihvatiti priča o tome da se razgovor o ravnopravnosti treba ostaviti za kasnije, za dane kada sva druga važnija pitanja budu riješena. Jer je to onda, najčešće, nikada.
- Jedan od žalosnijih zaključaka konferencije jest i taj da žene kao povijesni subjekti ostaju "nevidljive" u kolektivnom sjećanju i povijesnoj znanosti, a njihovo mjesto u povijesti prazno. Smatrate li ( s obzirom kako su upravo dobintice Nobela za mir tri žene) kako se taj trend polako mijenja, ako ne, kakve su mu šanse da se ipak polako pokrene?
Dijelom sam u prethodnom odgovoru iznijela neke činjenice. Usput, koliko žena povjesničarki u nas čujemo da govore u javnosti? Da, žalosna je istina da su sve žene jasno rekle kako one protekla događanja ne doživljavaju kao Arapska ili bilo kakva proljeća - one ih odbijaju tako zvati, jer za žene se za sada ništa pozitivno nije dogodilo. I međunarodna zajednica, misle, s figom u džepu zbog ekonomskih i političkih interesa, zloupotrebljava priču o položaju žena bez stvarne nakane da u tom području zbilja nešto učini. MENA, geopolitički naziv za područje Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike, posjeduje oko 60% naftnih i 45% rezervi prirodnog plina, pa se zbog izglednog profita može pregovarati i s najreakcionarnijim snagama bez obzira na priču o promociji i davanju podrške demokratskim procesima. Čitav je svijet tamburao o užasnoj diskriminaciji žena u Afganistanu, a danas Malali Joya živi u ilegali nakon što je grubo izbačena iz parlamenta zbog kritike politike Sjedinjenih Američkih Država i suprotstavljanja sudjelovanju najgorih ratnih zločinaca i profitera u institucijama vlasti. Silovanja u Bosni i Hercegovini bila su top tema nekoliko mjeseci, a Amnesty International navodi u svom izvještaju iz 2009. kako su sve vlade u Bosni i Hercegovini propustile obešteti i osigurati pravdu za djevojčice, djevojke i žene silovane tijekom rata. Štoviše, danas mnoge osobe odgovorne za njihova stradanja – pripadnici vojnih ili paravojnih snaga, policije – hodaju slobodno i imaju važne funkcije. Neki žive u neposrednom susjedstvu žrtava. "Ova nacija zaboravlja sve. Zaborvalja nas žrtve. Ali ja nikada neću moći zaboraviti što mi se dogodilo", citiraju riječi Sabihe.
Zašto je to tako i zašto se nitko zbog toga ne srami, pitanje je na koje moramo kao društvo dati neki odgovor. U protivnom, povijest će se uvijek iznova ponavljati na isti način. Mijenja se forma, ali sadržaj je uvijek isti.
- Što je s Hrvatskom... Kako biste ocjenili hrvatsko društvo (1-5) u poštivanju žene kao punopravne članice društva?
Dovoljan ka dobar (2-3). Ovisi što uzimamo kao pokazatelje. Prema broju žena s diplomama, magisterijima i doktoratima, postotku žena u saboru, ženi premijerki – uf, samo nebo nam je granica. Kada pogledamo broj nezaposlenih žena, broj žena žrtava nasilja, podjelu poslova u kući – dno dna. Još smo uvijek vrlo patrijarhalno društvo u kojem ni žene s visokom stručnom spremom ni one na vlasti ne uspijevaju uzdrmati tradicionalnu podjelu spolnih/rodnih uloga. Katkada je, štoviše, i same još učvršćuju. Volim stih Maka Dizdara i često ga koristim:"Valja nama preko rijeke...", ali još stojimo ukopani na obali.
Sanja Sarnavka
