Osobe koje su zaplakale čuvši za smrt Mirjane Pukanić mogu se nabrojati prstima jedne ruke. Nitko neće organizirati komemoraciju, zasigurno. Bivši i sadašnji predsjednici, uvažene zastupnice i zastupnici – crème de la crème hrvatskoga društva - izostat će s posljednjeg ispraćaja. Mirjana Jusup Pukanić nije bila osoba koja nas je zadužila umjetničkim djelima, mudrim mislima ili dobrotvornim činima. Živjela je anonimno, osim nekoliko burnih mjeseci kada su se njome bavile hitne pomoći i policija, a mediji šutjeli ili iznosili tek mračne strane njezina života. Umrla je, logično, sama.
Ipak, trebali bismo se zamisliti. Kako je moguće da nekoć izuzetno lijepa, natrposječno inteligentna i vrlo bogata osoba završi sriotinjski ostavljena od svih – izuzmemo li jednu slučajno, zakašnjelo pronađenu prijateljicu koja se nad njom sažalila. Zašto je jedna žena koja je mogla imati sve što nas većina tek sanja – skupe stvari, putovanja, uzbudljiv život, živjela nesretno i umrla jadno? Gdje ljudi i kako gube samopoštovanje i volju za životom koji se može nazvati smislenim? Znamo li to – otkrivaju li nam to iPhoni, društvene mreže, nanotehnologije?
Hoće li se netko upitati zašto su u jednom razdoblju stizale dnevno i po troja kola hitne pomoći s namjerom da je odvedu na psihijatriju, a od smrti njezina supruga, dok je živjela posve sama, nije bilo potrebe ni za kakvim intervencijama?
Sustav je bio učinkovit – vožena je u bolnice, vezana za krevete, kljukana tabletama, zatim je razvedena protiv vlastite volje od mrtva supruga, pa prcesuirana za posjedovanje kokaina, državno odvjetništvo izdalo je priopćenje i utvrdilo kako nije bila žrtva obiteljskog nasilja...s druge strane, ostavinska rasprava nije pravo ni započela, a do danas isto to državno odvjetništvo nije utvrdilo tko je odgovoran za njezino prisilno odvođenje u Vrapče. I sad će sretno arhivirati spis i skinuti jednu brigu s vrata. Ako njih uopće išta tako efemerno brine.
Gotovo sam sigurna da nije našla ni snage ni volje za pisanje o vlastitu životu. I životu mnogih koje je povremeno susretala ili o njima saznavala od svog slavnog supruga. Možda je tako i bolje. Jer bi nam svima samo bilo mučno, kao što je mučno bilo nama koje smo uz nju doznavale mnoge stvari koje se brižno kriju od javonsti. Znala sam proklinjati dan kad su mi je doveli na vrata. I potom ostavili ne osvrnuvši se. Nije bilo lako s Mirjanom, a nismo ni znale doprijeti do nje i vratiti joj volju za životom. I mi smo od nje oudstale na nei način jer je slušala samo sebe i nije vjerovala našim savjetima.
Bila je bogata novcem i stvarima, a zapravo nije imala ništa što vrijedi. Umrla je bez novca u 40 m2. Hoćemo li još jednom odmahnuti rukom i reći – a tko joj je kriv?!
Možda je sada konačno našla zasluženi mir.
Zbogom, Mirjana.
