Subota dopodne u zagrebačkom uredu UNDP-a - razgovor o nasilju prema ženama u Hrvatskoj, solidnom zakonodavnom okviru i potpuno manjkavoj provedbi, činjenici da Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji pokriva tek dio ogromnog problema rodno uvjetovanog, odnosno nasilja prema ženama i da u provedbi toga zakona gotovo uopće nema rodne dimenzije - zakon prvenstveno štiti obitelj i djecu, a sudski procesi usmjereni su na nasilnika, zanemaruju žrtvu. Premda se hrvatska Valda obvezala poptisati Istambulsku konvenciju, do danas to nije učinila i ne zna se kad će. Vlada je obećala mijenjati i Zakon, kako bi bio sukladan Istambuleskoj konvenciji, ali je, izgelda, i od toga odustala.
Žene žrtve nasilja u Hrvatskoj u pravilu su podvrgnute sekundarnoj viktimizaciji u trenutku kada zatraže pomoć od institucija koje su im dužne pomoći (policija, centri za socijalnu skrb, sudovi), uz časne iznimke - žrtvama se ne vjeruje, traži se da dokažu svoje tvrdnje, suočava s nasilnikom, savjetuje uih se das im ne treba pomoć odvjetnika....
U policiji je postignut napredak zahvaljujući obrazovanju, ali je ono nedostatno i trebalo bi biti kontinuirano. Najveći su problem centri za socijalnu skrb i suci kojima, uz časne iznimke, nedostaje temeljno obrazovanje o ženskim ljudskim pravima i rodno uvjetovanom nasilju. Poseban su, pak problem, žene žrtve rata, u ratu silovane žene, potom žrtve nasilja iz posebno ranjivih skupina žena s invaliditetom, a među njima izuzetno žene s psihičkim poteškoćama.
Prevencijom nasilja prema ženama u Hrvatskoj se ne bavi nitko osim ženskih organizacija civilnog društva,a i one sve teže, budući da prevencija nasilja prema ženama nije među prioritetima donatora.
Ove teze potkrepljene argumentima i konkretnim primjerima iznesene su Posebnoj izvjestiteljici Ureda visokog povjerenika za ljudska prava UN-a o nasilju prema ženama Rashidi Manjoo, koja je u Hrvatsku došla pripremiti izvješće o nasilju prema ženama. U fokusu njenog posla je otkriti kako država razumije svoju odgovornost za zločine nad ženama, kako ih interpretira. Predstavnici vlada uvijek pitaju za dokaze tvrdnji iz njenih pitanja, a Posebna izvjestiteljica dokaze prikuplja kroz razgovore s predstavnicama ženskih udruga civilnog društva.
Na temelji informacija iz različitih izvora gospođa Manjoo će pripremiti za lipanj sljedeće godine izvještaj Visokom povjereniku za ljudska prava UN-a, Općoj skupštini, CEDPW komitetu, Europskom parlamentu u i Vijeću Europe. Informecije se mogu dopuniti pisanim izvješćima Posebnoj izvjestiteljici.
Važno: Posebnoj izvjestiteljici mogu se pritužiti pojedinačne žertve nasilja, ili udruge u njihovo ime, koje imaju konkretnih problema s vlastima svoje države u ostvarenju prava na zaštitu od nasilja, a u tom slučaju Posebna izvjestiteljica te vlade pismima podsjeća na međunarodna prava i obaveze koje imaju u zaštiti žena žrtava nasilja. Pri tome država na koji ne poštuje žensko ljudsko pravo na život bez nasilja ne mora biti potpisnica niti jednog međunarodnog ugovora, a osoba koja se pritužuje ne mora prije toga iscrpiti nacionalne pravne mehanizme.
