Ad hoc skupina stručnjakinja praktičarki, okupljena na poziv organizacije B.a.B.e., detaljno je analizirala Teze i Iskaz o procjeni učinaka propisa za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona. U radu su sudjelovale odvjetnice Ines Bojić, Vesna Jurički, Elelonora Katić, Ljubica Matijević Vrsaljko, Teuta Palčić, Nataša Pećarević, Tanja Petković-Grgurek te djelatnice udruge B.a.B.e. Zdravka Sadžakov, Senka Sekulić Rebić i Sanja Sarnavka. Začuđene nezainteresiranošću javnosti za donošenje novog Obiteljskog zakona i zabrinute zbog mogućih ishoda koje navješćuju predočene Teze i Iskaz, stručnjakinje s dugogodišnjim iskustvom rada na problematici vezanoj uz obiteljske odnose okupile su se i detaljno analizirale dva doklumenta koje je na svojim mrežnim stranicama objavilo Ministartvo socijalne politike i mladih. Opsežan spis s vrlo konkretnim pitanjima i primjedbama upućen je Ministarstvu, ali držimo da je jednako važno započeti javnu raspravu u kojoj mogu sudjelovati sve zainteresirane strane budući da će posljedice Obiteljskog zakona veliki broj građana i građanki "osjećati na svojoj koži" jer će one bitno utjecati na kvalitetu naših života. Izostanak pokretanja sveobuhvatne javne rasprave prvi je veliki propust predlagatelja. Komunikacija internetom neprimjeren je način za razmjenu mišljenja u slučaju mijenjaja ovako važnog zakona. Dva slabo popraćena okrugla stola, od kojih je jedan organizirao predlagatelj, također. U vijesti objavljenoj na http://www.mspm.hr/ stoji:"Nakon predstavljanje Teza uslijedila je rasprava u kojoj su sudjelovali i brojni predstavnici organizacija civilnog društva". Kako B.a.B.e. nisu uvrštene u poziv "brojnim OCD-ima", a nije bila pozvana niti jedna stručnjakinja iz ad hoc skupine, osjećamo se dužne upoznati javnost s brojnim prijeporima oko procedure pri donošenju Teza te njihovim smjernicama. Usporedimo li buku koja je nastala pri prikupljanju potpisa za izmjenu Ustava zbog definiranja braka kao zajednice isključivo muškarca i žene, zapanjene smo šutnjom koja vlada u javnoj sferi oko donošenja novog Obiteljskog zakona. Prvo pitanje koje postavljamo jest: zašto se uopće donosi novi Obiteljski zakon? Je li provedena evaluacija (detaljna analiza i ocjena) učinaka zakona koji se želi zamijeniti novim? Gdje se može pročitati? Izvješća Ministarstva u području obiteljsko pravne zaštite u RH za godinu 2009., 2010. i 2011. to svakako nisu . Stoga i opet svjedočimo ustaljenoj praksi smjenjivanja zakona i odredaba bez kvalitetne ocjene i procjene dobrih i loših strana akata koje se stavlja izvan snage, što izaziva trajnu pravnu nesigurnost i kaos. Niti jedan zakon zapravo nije proveden kako valja. Umjesto da se napori i ulaganje sredstava usmjere na kvalitetnu realizaciju postojećih, svaka nova garnitura, čim stigne na vlast, proizvodi nove odredbe koje vjerojatno neće biti kvalitetno provedene, kao i sve one koje su im prethodile. Iako su izradi Teza sudjelovale, s izuzetkom jednog muškarca, isključivo žene, u čitavom tekstu potpuno izostaje rodna dimenzija, što je nedopustivo s obzirom na područja koja regulira Obiteljski zakon i s obzirom na ono što propisuju Zakon o ravnopravnosti spolova, Nacionalna politika za ravnopravnosti spolova 2011.-2015., kao i Strateški plan razdjela Vlade RH za razdoblje 2011.-2013. U radnoj skupini sudjelovale su stručnjakinje iz akademske zajednice, dvije sutkinje te jedan djelatnik i djelatnice institucija države (Ministarstva pravosuđa, Ministarstva socijalne politike i mladih te Centra za socijalnu skrb Zagreb). Nezavisnih stručnjaka/inja koje imaju dugogodišnje iskustvo konkretnog rada s ljudima u situacijama koje se rješavaju slijedeći odredbe Obiteljskog zakona – razvod u slučajevima nasilja, povjeravanje djece, susreti s djecom roditelja koji s djetetom stalno ne živi, itd. - nije bilo u radnoj skupini. Opća ocjena koja se može donijeti na osnovi ponuđenih teza jest – novi Obiteljski zakon bit će konzervativniji od prethodnog, što znači da ćemo krenuti unatrag, umjesto ka otvorenijem i jednostavnijem rješavanju svih pitanja vezanih uz obiteljsko-pravne odnose. Država sebi dozvoljava izricanje tvrdnje kako su razvodi "brzopleti i nepromišljeni" a potom si uzima za pravo kršiti ljudska prava građana i građanki odgađajući im na rok od 6 mjeseci nastavak razvoda bez da se pita zašto se ponekad dogovor ne postiže glatko (je li u pitanju nasilje, ucjena, manipulacija ili što slično). Dakle, u ovakvim kompleksnim situacijama (a razvodi brakova bez sporazuma su incidenti različite etiologije i vrste), država incidentu doprinosi time što bračne supružnike koči u proceduri razvoda, pa incidentu još više doprinosi i pojačava ga, sada institucionalno. Naime, protek vremena, bez zajamčenih mehanizama i instrumenata žurne intervencije, incident nužno dodatno pojačavaju. Namjera je države, očigledno, da na silu zadrži najuže shvaćenu i konzervativnu definiciju obitelji. S druge strane, time se mlade ljude odgovara od sklapanja brakova, jer iz Teza proizlazi da je daleko bolje i sigurnije biti u izvanbračnoj zajednici ili u nikakvoj zajednici nego li u braku. Teze prezentiraju i dva nova instituta: - Obvezno savjetovanje prije formalnog pokretanja sudskog postupka s ciljem izrade plana o roditeljskoj skrbi koji bi u sudskom postupku dobio snagu ovršne isprave (presude); - Obiteljsku medijaciju (u slučaju izostanka sporazuma). Prijedlog se obrazlaže navodnim uvažavanjem supružnika kao roditelja te povećavanjem njihova autonomnog odlučivanja, uz promicanje najboljeg interesa djeteta i smanjenje opterećivanja sudova umanjenjem troškova i emocionalnog stresa. Međutim, mogućnost postizanja sporazuma u postupku razvoda braka nije nikakva revolucionarna novina, kako se ovdje predstavlja. I do sada, i oduvijek, bračni drugovi su se u postupku mogli dogovoriti o svim pitanjima, pa tada nema ni stresa, ni troškova, niti dugotrajnih postupaka. S druge strane, kada su odnosi konfiktni i nema sporazuma, oni će takvi ostati i nadalje. Postavlja se pitanje na koji će način država ove konflikte brže i efikasnije rješavati nego li do sada, i to u najboljem interesu djeteta. Prema našem stajalištu, izneseni prijedlozi na ovo pitanje ne daju odgovor. Centri za socijalnu skrb i do sada su bili nedovoljno ekipirani kvalificiranim djelatnicima koji bi mogli osigurati individualni pristup radu sa strankama. A sada se najavljuje spektakularno "educiranje medijatora", a da nije jasno tko će oni biti, kakvog stručnog i profesionalnog profila, i da li se uopće u tako složenoj stvari može obaviti kompleksna edukacija u tako kratkom roku. Tko će educirati medijatore i koji su sadržaji uključeni u kurikulum, je li uključena edukacija o ravnopravniosti spolova i zaštiti od nasilja, ne daje se odgovor. A primjena novog zakona, kaže predlagatelj, započinje 1.1.2014. Naglašavamo - kada se uvodi novi insitut, trebalo bi prvo urediti pitanja procedure, nadležnosti i kvalifikacija. Usto se medijatori samo spominju kod razvoda braka, a nema ih kod prestanka izvabračne zajednice - možemo li zaključiti kako je ovakva obiteljska zajednica državi manje važna? Nije li to još jedan dokaz da će u budućnosti biti bolje uopće ne sklapati brak. I to se treba poručiti jasno i glasno građanima/kama. Pitanje susreta i druženja svodi se u Tezama samo na jedan problem a tiče se ometanja mogućih susreta, pa se stvara uzajamna i istovremena obveza: - Dužnost roditelja da ostvaruje osobne odnose s djetetom (osoba koja ne živi s djetetom); - Dužnost roditelja da potiče ostvarivanje osobnih odnosa s odvojenim roditeljem (osoba koja živi s djetetom). Teza o "dužnosti poticanja" vrlo je opasna i podložna različitim zlonamjernim konstrukcijama. Postoji realna opasnost da institucije, kada je situacija izrazito konflikta, a same ne nalaze rješenje, ovakvom "dijagnozom" i "kvalifikacijom" strankama i djetetu nanesu ogromnu štetu. Vrlo se često događa da se roditelj koji ne živi s djetetom, primjerice, dugo ne pojavljuje u životu djeteta, ili jest ili je bio nasilan prema drugom roditelju u nazočnosti djeteta, ili prema samom djetetu. Institucije u praksi pokazuju "bolećivu nježnost" prema biološkom roditelju, ma kakav on/ona bio/la, inzistiraju na odvijanju susreta (dok roditelj koji je bio nasilan ništa ne poduzima da promijeni svoje ponašanje, ne ide na bilo kakav psihosocijalni tretman, niti ga bilo tko na to može prisiliti – osim, možda, prekršajni sud i to kratkoročno), a dijete iz straha odbija susrete. Ili je roditelj potencijalno štetan i opasan (sklon alkoholu, konzumiranju droge), a insitucije probleme najakše i najradije kvalificiraju ocjenom da "se dijete ne potiče dovoljno na susrete", pa se odgovorne roditelje okrivljuje i kvalificira kao "emocionalne zlostavljače/ice djece". Da li je u interesu djeteta poticati susrete s osobom koja, primjerice, vozi u alkoholiziranom stanju, odbija psihosocijalni tretman, koja ne stavi sjedalicu u auto, koja dijete vodi po gostionama, ili s osobom protiv koje je u tijeku kazneni postupak radi zlostavljanja? Ovo je samo dio primjedaba na Teze, ali onaj koji će najviše pogađati građanke i građane u stvarnom životu. Držimo da se cjelokupna javnost mora uključiti u raspravu i izreći što o ponuđenim prijedlozima misli.
