Učestalo mijenjanje zakona ne doprinosi pravnoj sigurnosti i dobrobiti građana te čini nesigurnima sve one koji te zakone primjenjuju, a pogotovo one na koje se odnose. Često mijenjanje zakona ugrožava vladavinu prava koja je ustavna kategorija i temeljna vrednota zaštićena Europskom konvencijom o ljudskim pravima.
Obiteljski zakon jedan je od onih koji se tiču velikog broja građanki i građana Hrvatske. U vezi s procedurom donošenja, treba se prvenstveno osvrnuti na nekoliko važnih činjenica. Nacrt je objavljen na stranicama Ministarstva socijalne politike 8. kolovoza uz davanje mjesec dana za javnu raspravu, odnosno slanje primjedaba putem e-pošte! Usred godišnjih odmora nuditi javnu raspravu jednako je kao i željeti da javne rasprave zapravo nema. Pritom je Nacrt Obiteljskog zakona glomazan tekst koji bi zahtijevao višednevno pomno čitanje da bi se moglo uobličiti relevantno očitovanje.
Druga važna stvar jest da u Radnu skupinu nisu bile uključene ni tri katedre obiteljskog prava u Hrvatskoj niti ijedan odvjetnik ili odvjetnica, što nužno oduzima legitimitet ovom tekstu. Pri tome naglašavam, nimalo ne preuveličavajući našu ulogu u razvoju prava i sudske prakse, da upravo odvjetnici/e najkreativnije doprinose stvaranju dobre prakse. Zahvaljujući odvjetnicima/ama i građanima koji su odlučili sami podnijeti zahtjeve Europskom sudu za ljudska prava, danas imamo raznoliku praksu ovog suda kroz koju su upućene oštre kritike postojećem sustavu.
U novi Obiteljski zakon trpane su bespotrebne odredbe i nova načela, poput načela razmjerne i najblaže intervencije države u obiteljski život ili odredbe o obvezi sudaca da se obrazuju. Stavljanje ovakve odredbe je suvišno, pa i apsurdno. Naime, o obvezi sudaca da se obrazuju vrlo konkretne odredbe sadrži Zakon o sudovima, Kodeks sudačke etike, kao i brojna međunarodna pravila poput Bangalorških načela ponašanja sudaca. Pomisliti uopće da suci ne znaju ova pravila i da svijest o potrebi stalnog stručnog usavršavanja nije ugrađena u njihov rad ukazuje na postojanje puno dubljih problema koje neće riješiti niti jedan zakon a kamoli novi Obiteljski. Istovremeno, nemoguće je zamisliti da se takva odredba stavi u Kazneni zakon ili Zakon o radu.
U javnosti je snažno odjeknula odredba o ograničavanju pristupa sudu kroz razdoblje od šest mjeseci onim bračnim drugovima koji se ne mogu dogovoriti oko ostvarivanja sadržaja roditeljske skrbi. Ovo pravilo ima iznimke, ali je samo po sebi opasno. Ograničavanje pristupa sudu predstavlja povredu ustavnih i konvencijskih prava. Iako pravo na pristup sudu, zajamčeno člankom 6. Konvencije, nije apsolutno, i u odnosu na ta prava mogu postojati određena ograničenja, ne nalazim u slučaju Obiteljskog zakona nikakavo opravdanje za priječenje pristupa osobama koje žele o svojim pravima i obvezama pravorijek suda. Doduše, prema Nacrtu Obiteljskog zakona, pristup sudu neće se ograničavati u slučaju obiteljskog nasilja, ali prvo i osnovno pitanje koje će se postaviti jest – tko je žrtva obiteljskog nasilja i čime dokazuje svoj status. Podsjećam da je RH u primjeni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, a u njemu stoji da su ovlašteni tužitelji policijski službenici koji, nažalost nerijetko, nečiju životnu priču o obiteljskom nasilju svode na dvije rečenice: on nju udario otvorenim dlanom u rame, a ona njemu u obrani uputila neku pogrdnu riječ. Na kraju, u glavnini slučajeva, na prekršajnom sudu završavaju oboje. Ni policija niti sudac, prema našem dosadašnjem iskustvu, nisu se osobito trudili utvrditi tko je primarni agresor u obitelji, pa tako pri pokušaju izlaska iz kruga nasilja dugogodišnje žrtve bivaju stigmatizirane, kao da su i same nasilne. O tome do koje mjere je neučinkovito pravosuđe u postupcima suzbijanja nasilja svjedoči slučaj A. protiv Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, a i slučajevi Maksimović i Tomašić protiv Hrvatske. Samo u ova tri slučaja isplaćeno je iz državnog proračuna 90.000,00 eura. Situacije u kojima će se kroz primjenu novog Obiteljskog zakona naći žrtve obiteljskog nasilja neodoljivo me podsjećaju na slučaj Airey protiv Irske iz 1979. koji danas u krugovima pravnika koji se bave ljudskim pravima predstavlja simbol ograničavanja pristupu sudu. Za one koji ne znaju, radilo se o ženi žrtvi obiteljskog nasilja koja zbog visokih troškova sudskog postupka nije mogla podnijeti zahtjev za rastavu pred sudom u Irskoj.
S ustavnopravnog aspekta krajnje je dvojben i članak 344. Nacrta kojim se propisuje da će se Pravilnikom urediti tko mogu biti medijatori. Postavlja se pitanje zbog čega uvjeti za medijatore nisu transparentni već u fazi javnog raspravljanja o Nacrtu zakona.
Krajnje je dvojbena i odredba da će se odluke o lišenju poslovne sposobnosti. donesene prema prijašnjim propisima Republike Hrvatske. preispitati u izvanparničnom postupku radi vraćanja poslovne sposobnosti u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Osnovno je pitanje tko će to platiti.
Kao jedan od razloga mijenjanja postojećeg Obiteljskog zakona vrlo često se spominju kritike koje je do sada u više navrata hrvatskom zakonodavstvu i praksi uputio Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu. Međutim, nezgrapno je mijenjanjem zakona nastojati umaći kritikama Europskog suda. Kao što je pogrešno i uvjerenje da se plaćanje odšteta može izbjeći izmjenama zakona. Umjesto donošenja novih zakona, umjesnije je i logičnije suce obrazovati o Europskoj konvenciji i ljudskim pravima te općenito o međunarodnim instrumentima koje treba primjenjivati i u Hrvatskoj. Točni su navodi Vlade da je Republika Hrvatska do sada platila popriličan novac građanima zbog povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda, međutim mijenjanje zakona pogrešan je korak. Naime, slučajevi iz područja obiteljskog prava pokrenuti pred ESLJP ukazali su na određene probleme koji se ne tiču sadržaja Obiteljskog zakona nego njegove provedbe, i to najčešće, zbog sporosti i neučinkovitost hrvatskih sudova. Samo je slučaj Mikulić protiv Hrvatske zahtijevao intervenciju u Obiteljski zakon pa je posljedično uvedena odredba prema kojoj će u slučaju neodazivanja tuženika vještačenju u predmetima utvrđivanja očinstva, sud po slobodnoj ocjeni procijeniti od kakvog je značaja neodazivanje vještačenju. S druge strane, u predmetu Karadžić se kao osnovni problem nametnulo pitanje sporosti hrvatskog pravosuđa u postupcima provođenja Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece – uopće se nije radilo o primjeni Obiteljskog zakona, već o primjeni Haške konvencije. Znači, u konkretnom slučaju problem uopće nije bio Obiteljski zakon. Dakle, slučajevi vođeni protiv RH pred Europskim sudom za ljudska prava ukazali su na to da nije bio problem u samom zakonu, već u neučinkovitosti i nefleksibilnosti i/ili (ne) postupanju nadležnih tijela.
Osnovno pitanje na koje treba odgovoriti jest - da li će donošenje novog Obiteljskog zakona spriječiti daljnje postupke pred Europskim sudom za ljudska prava. Napominjem da i nakon deset godina primjene dosadašnjeg Obiteljskog zakona, mi još uvijek ne poznajemo sve njegove mogućnosti i dosege jer ga ne testiramo na pravi način. Pri tome je velik dio odgovornosti i na odvjetnicima koji zbog bojazni da će oštetiti stranke uvijek ne primjenjuju i ne ispituju sve njegove odredbe u praksi. Činjenica je da postoje određene odredbe zakona za koje se ne može reći da su lex certa, ali sasvim sigurno se nećemo pomaknuti s mjesta dok god sudovi skrivaju sudsku praksu kao zmija noge, a ostali praktičari nagađaju o tome koji su dosezi pojedinih pravnih normi. Uvijek se iznova postavlja pitanje zbog čega nam nije dostupna cjelovita sudska praksa. Smatram da je, između ostaloga, u tome problem, a ne u postojećem Obiteljskom zakonu.
Dakle, s obzirom da i nakon 10 godina primjene starog Obiteljskog zakona praktičari griješe, može se tek zamisliti kakav će kaos u pravnom sustavu izazvati novi zakon.
Temeljno pitanje je zašto se ne obrazujemo i naučimo primjenjivati postojeći zakon u skladu s poštivanjem načela temeljnih ljudskih prava, kako je to sadržano u međunarodnopravnim instrumentima implementiranim u hrvatski pravni sustav. Protiv rupa u zakona, kojih nedvojbeno ima, možemo se boriti jedino znanjem, kreativnošću i transparentnošću.
U velikom broju slučajeva pred Europskim sudom vrlo je lako imenom i prezimenom identificirati osobe, odnosno državne službenike, koji su prouzročili povrede Konvencije. Naravno da postoje i situacije u kojima su uzrok povreda bili sistemski propusti. Međutim, u situacijama u kojima se točno znalo imenom i prezimenom tko je prouzročio povrede, nitko nikada nije osobno odgovarao. Dok ne uspostavimo sustav osobne odgovornosti, svaki propis koji donesemo bit će loš.
Ines Bojić, odvjetnica
