Međunarodni dan žena slavi postignuća i doprinos žena ekonomskom, socijalnom, kulturnom i političkom životu te služi kao podsjetnik na sva ona još uvijek zatomljena i osporavana ljudska prava. Na ovaj dan potrebno je prisjetiti se da još uvijek živimo u neravnopravnom društvu, podržavamo rodne stereotipe, seksizme, homofobiju, ne reagiramo na diskriminaciju, a uvažavanje različitosti teško prihvaćamo. Hoćemo li zaista takvu realnost ostaviti našim potomcima?
Povijesno gledano, ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se u doba brze industrijalizacije i gospodarskog rasta, kada su žene prosvjedovale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Žene zaposlene u tekstilnoj industriji javno su prosvjedovale 08. ožujka 1857. u New Yorku. Prosvjedi su se nastavili i kasnije, a 1908. godine oko 15 000 žena je prosvjedovalo tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Prvi Dan žena je obilježen 28. veljače 1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Važan povijesni trenutak koji je potaknuo borbu za prava žena i bolje radne uvjete povezuje se s požarom u tvornici tekstila u New Yorku 1911. godine, u kojem je tragično stradalo 123 žena i djevojčica. Godine 1977. Opća skupština Ujedinjenih naroda pozvala je države članice da 08. ožujka proglase službenim UN-ovim praznikom za ženska prava i svjetski mir. Od tada UN i brojne zemlje članice obilježavaju Međunarodni dan žena te svake godine odabiru temu i područje intenzivnije kampanje. Ove godine kampanja se odnosi na inkluziju, na ravnopravno uključivanje žena u sva područja života, neovisno o njihovoj boji kože, vjeri, pripadnosti određenoj skupini ili lokalitetu, a nosi naziv “Inspire inclusion”.
Svi dostupni podaci pokazuju da će biti potrebno još mnogo godina zalaganja da žene i muškarci budu ravnopravni sudionici u stvaranju boljeg, pravednijeg i naprednijeg društva. Primjerice još uvijek, kao i prije 100 godina, govorimo o kršenju radničkih i socijalnih prava žena. U Hrvatskoj žene još uvijek primaju manju plaću za rad iste vrijednosti kao i onaj muškaraca, izložene su spolnom uznemiravanju na radnom mjestu, teško napreduju na bolje plaćene pozicije, pristaju na ugovore na određeno radno vrijeme, skrbe o djeci i starijim članovima kućanstva više vremena od njihovih partnera, a kad dođu do mirovine, žive ispod linije siromaštva pa govorimo o feminizaciji siromaštva. Siromaštvo ima žensko lice jer žene čine 70% svih siromašnih u svijetu. Uz sve to, svaka treća žena izložena je nekom obliku nasilja tijekom svog života, a o pitanju njenih reproduktivnih prava odlučuje se na mjestima političkog odlučivanja na kojima su većinski zastupljeni muškarci.
U takvim okolnostima samo zajedničkim naporima možemo mijenjati društvo. Reakcije na neravnopravnost moraju uslijediti uvijek i svaki puta, neovisno o ideologiji ili političkim stavovima. Imamo povijest borbe i izborenih prava na koje se možemo pozvati i na kojoj možemo graditi budućnost koju ostavljamo našim potomcima.