Na kojem je nivou demokratičnost društva i u kojoj mjeri sustav uistinu funkcionira? Lako je kada incidenti ne poprime šire/vidljive razmjere. Volimo se pretvarati da se nesreće i nasilje događaju na nekom drugom mjestu koje je našoj percepciji neuhvatljivo. Baš tada je mnogo lakše pretvarati se da niti ne postoji. Ne znamo, ne vidimo i ne čujemo. Tako funkcionira percepcija društvenih fenomena koji nam nisu dragi. Ukoliko ne postoji pravilo, onda ništa niti ne može biti prekršeno, devijantno i pogrešno. Ukoliko ne postoji društvena sankcija, teško je pojmiti da je to što netko čini pogrešno.
Usto, muškarcima se mnogo lakše opravda i oprosti nasilje i diskriminatorno ponašanje spram žena. Veći dio društvene zajednice s njima suosjeća jer, misle ljudi, u pozadini mora postojati neki opravdan razlog. Mora postojati uzrok i prapočelo svakog šamara. Ona nad kojom se čini nasilje, morala je izazvati. Bila je ne-dobra, neposlušna, nenormalna, ne-uzorna. Svaki njegov psihički i fizički udarac morao je kazniti njenu nesavršenost kako bi ona sama shvatila svoju poziciju koju samo žena koja nije dobra, požrtvovna, poslušna i … zaslužuje.
Nažalost, ovo nije karikiranje. Prethodne rečenice zrcalo su društva u kojemu živimo. Osuda koja se prelijeva na žene poput bujice bijesa i stigme, uza sve nasilje koju žrtva obiteljskog nasilja trpi, mora se ponijeti sa sobom-najčešće u grob. Društvo nije sklono uključivanju žrtava obiteljskog nasilja jer tko zna kakva je to osoba zapravo.
Frapantno je da su žene najglasnije i najenergičnije u sijanju mržnje prema ženama koje se usude progovoriti o svom položaju. One su prve na braniku patrijarhata koji im je zacrtao uloge koje predano i bespogovorno, gotovo dogmatično, "igraju".
Nerijetko se u javnom prostoru čuju izjave poput one kako je feminizam dosegao taj nivo uspjeha da, naprosto, više nije niti potreban. Žene su do te mjere izjednačene s muškarcima da svako novo pozivanje na njihovu uključenost u društvene procese, upozoravanje na diskriminaciju i neravnopravnost djeluje napadno, perverzno i bespotrebno. No, tko je u zabludi? Borci/kinje za ravnopravnost spolova ili oni/e koji ih osporavaju?
U posljednjih nekoliko dana, svjedoci/kinje smo smrtnih posljedica obiteljskog nasilja koje su zaokupile pažnju javnosti.
Bez obzira na etički kodeks novinarstva, situacija je izmakla kontroli. Napredak tehnologije u čitavom dijapazonu društvenih mreža, sada je pokazao lice i naličje hrvatske osviještenosti, pogotovo kada je u pitanju rodna ravnopravnost.
Slučaj majke koja je godinama bila izložena psihičkom i fizičkom nasilju od strane supružnika (što je vrlo konkretno opisala u svom oproštajnom pismu) nije povukao za sobom samo tragediju pojedinke i izmjestio njen osobni problem u javni prostor već je demonstrirao tragičnost cijelog društva koje je opetovano palo na testu demokratičnosti, ali i ljudskosti. Komentari u online zdanjima raznih novina i časopisa te na Facebooku ovih dana su preplavljeni govorom mržnje i to u najstravičnijim oblicima iste. Etiketiranja, pozivanja na linč već preminule osobe, koketiranje s kletvama, zazivanje onozemljske pravde i kazne, izražavanje nezadovoljstva što je suprug nije više i jače tukao itd., lakmus su papir nerazumijevanja, nedostatka empatije, obrazovanja i informiranosti prosječnog/e hrvatskog/e konzumenta/tice medija. Činjenica da je žena koja je izvršila samoubojstvo i ubojstvo vlastitog djeteta, dovoljno govori o njenom teškom psihičkom stanju i nedostatku kapaciteta da nadvlada vlastite probleme i pojmi svoj život izvan konteksta muževljevog. Osjećaji straha i srama i tko zna koji još oslabili su osjećaj za realnost kod dotične, da je posve irelevantno govoriti i pisati prozivke i optužbe na njen račun. Koji je izbor bio na raspolaganju u njenom svijetu u koji se zaključala?
Svi/e smo suglasni s činjenicom koliko je ravnopravnost važna, ali na konkretnim primjerima stvarnih osoba, pokazujemo što zapravo mislimo o ravnopravnosti.
Mnogi/e će reći "nismo mi krivi/e, kriv je sustav". Da, sustav kao takav sa svojim mehanizmima oblikovanja svijesti (medijima), odgojem, kulturom i tradicijom, (ne)obrazovanjem i senzibilitetom nas je oblikovao takvima. Oblikovao nas je da uopće ne razumijemo svoju poziciju i poziciju ostalih članova/ca društva. Isti taj sustav, isto to društvo smo, na kraju krajeva, sami oblikovali.
Uzročno posljedičan je to proces. Proces pristajanja. Proces stoičkog mirenja s postojećim stanjem. Proces ignoriranja.
Danas kada se raskrinkalo potemkinovo selo tolerantnog i naprednog društva, osjeća se strah i strepnja da će se opet pojaviti novi slučaj koji za posljedicu ima smrt i agresivne salve posmrtnog razvlačenja žrtve u javnom prostoru.
Jasno je svima da je problem jednako u obrazovanju kao i u zakonima propisanim kaznama za počinitelje nasilja koje je nedvosmisleno zločin. Jasno je svima da je problem jednako u odgoju i političkoj kulturi kao i u angažiranosti da se korigira rodno osviješten jezik, da se razlike u mišljenjima iznose na miran način, da je nenasilna komunikacija ključ izgradnje boljeg društva jer ovo nije dobro. Društvo nam je bolesnik koji emitira netrpeljivost i stigmatizaciju svega što većina procijeni da je drugačije i nepoželjno.
Hoćemo li mirno gledati kako svojim nečinjenjem urušavamo demokraciju i anuliramo vrijednosti ljudskih prava? Hoćemo li mi biti oni/e koji optužuju, mržnjom prozivaju žrtve i pozivaju se na religiozne i tradicijske vrijednosti?
Ako ocijenimo da se društvo treba popraviti, moramo dati svoj doprinos. Makar prijavom nasilnika i neokretanjem glave.
Sve ostalo čini nas supočiniteljima/cama ZLOČINA!
