Drage/i naše/i,
U sklopu naše akcije #astojetoseksualnonasilje? koju održavamo povodom cjelomjesečnog obilježavanja Međunarodnog dana protiv nasilja nad ženama, donosimo Vam iskrenu priču od naše drage Adriane!
Adriana je odlučila otići korak dalje i napisati nam priču u kojoj hrabro progovara o seksualnom nasilju, o nasilju u vezama.... O nasilju kojeg mnoge žene doživljavaju svakodnevno!
Adriana je doživjela (i preživjela) izuzetno nasilnu vezu netom poslije završetka srednje školu. Vezu koja joj je obilježila cijele dvadesete i čije posljedice i dalje nosi sa sobom, samo sada puno hrabrije, ponosnije i pametnije. Ona je svoju priču podijelila sa svima na svojem blogu sa ciljem širenja vidiljivosti ovoga velikog problema i poticanja na razgovora o istom.
Hvala Adriana na tvojoj velikoj hrabrosti, nesebičnoj želji da podijeliš svoje iskustvo i volji da ukažeš na problem nasilja u vezama i pokažeš mnogim djevojkama da nisu same!
Priča je u nastavku (a originalnu verziju na engleskom možete pročitati u prilogu), također s Vama dijelimo link na Adrianin blog te link na njene napisane članke koji se tiču proživljenog nasilja.
***
Ležali smo na kauču, on je bio iza mene i rukama me zgrabio za vrat pritom prekrivajući moja usta. Stisak mu je bio snažan, znao je da će me ozlijediti. Dok je dizao moju haljinu osjetila sam kako prstima pomiče moje gaćice u stranu. Nakon toga je krenuo "trljati" svoj penis o moju guzicu i vaginu. Kada je bio uvjeren da sam dovoljno vlažna, sodomizirao me.
Kako da se žena pretvara da to voli? Jednostavno udalji samu sebe od svoje duše.
Došla sam do njega jedno popodne kako bi pokupila i zadnje od svojih stvari, dok je on bio sam kod kuće. Napokon sam smogla hrabrosti da ga ostavim, bila sam sprema otići zauvijek. Bilo mi je dosta. "Gotovo je. Ne želim te više nikada vidjeti", tada me gurnuo u zid ali ovaj put sam se samo nasmijala. "Sljedeći put kada te vidim, bit će to u zatvoru", rekla sam.
Nije prihvatio ovu vijest lako, gurao me u zid ponovo a nakon toga trčao za mnom po sobi dok sam bježala da spasim svoj život. Dok sam bila dva koraka niza stube, ispružio je nogu te me udario u međunožje. Držala sam se za drvenu ogradu dok sam se rušila niz stepenice.
Gledao me s vrha stepeništa i vikao "Odlazi ti glupa kuč-o!". Disala sam vrlo plitko kako bi reducirala bol koja je dolazila iz područja u koje me je maločas toliko snažno udario. Ovo područje mojeg tijela će uskoro poprimiti ružnu, tamnoljubičastu boju.
Izašla sam iz kuće njegovih roditelja šepajući i ušla u svoj auto. Ni sama ne znam kako sam uspjela voziti u toliko snažnoj boli, ali odlučila sam doći do benzinske postaje. Na umu mi je bila samo jedna stvar.
Mrzila sam se. Kako sam ikada mogla dopustiti da se tako ponaša prema meni? Kako ću se podići s ovoga dna? Moj cijeli život i moje cijelo tijelo su bili u plavicama, razbijeni do krajnjih granica. Što će moji roditelji misliti ako ikada saznaju? Čime sam zaslužila ovo? Učinila sam sve za tog dečka.
Kupila sam dvije kutije paracetamola i bocu vode. Vozila sam se do mjesta gdje mi je radila jedna prijateljica, te popila po jednu tabletu svaku minutu i pol. Nekoliko puta bih popila i po dvije tablete.
Unutar 40 minuta sam popila 40 tableta. Tada sam već došla do prijateljice i rekla joj što sam učinila, a ona je odmah nazvala hitnu. Osjetila sam kako mi se tijelo lagano gasi, organ po organ, dah po dah. Ironično, ovo je bio prvi put da sam se osjećala živom u zadnjih godinu dana.
...
Jednom davno sam se zaljubila u krivu osobu. Otvorio je svaku venu u mojem tijelu. Bio je prvi i posljednji muškarac čiji dodir sam osjetila po cijelom svojem tijelu, a taj isti dodir me kočio od moje 17te godine. Internalizirala sam tu traumu do granice da sam nosila sram, krivnju i bol sa sobom kroz svoje dvadesete. Oprostila sam njemu puno prije nego što sam oprostila sebi.
Ja sam kriva što sam se luđački držala za prvih 6 mjeseci naše veze i nadala se da će se"pravi" on vratiti. Ja sam kriva što sam mu dopustila da se ponaša prema meni loše. Ja sam bila kriva jer ga nisam ostavila, posebice nakon prvog puta kada me udario. Ja sam kriva jer zasigurno sam radila nešto što ga je izazvalo da me udari. Ja sam kriva jer sam ostala u tom odnosu, tražila sam to.
Ja sam poput tvoje sestre, tvoje majke, tvoje sestrične, tvoje bake, tvoje prijateljice. Ja sam baš poput tebe.
Znam kakav je osjećaj biti ranjiva i bespomoćna. Znam kakav je osjećaj biti omalovažavana, nazivana pogrdnim imenima. Znam kakav je osjećaj kada ti iznova i iznova govore da si bezvrijedna.
Znam osjećaj srama i krivice. Puno je lakše šutjeti, zar ne?
Znam kako je biti s nekim kome bezuvjetno vjeruješ, dok ta osoba kontrolira svaki aspekt tvojeg života. Znam kako je živjeti u strahu i biti konstantno anksiozan dok se pitaš na koji način će te tvoj partner danas povrijediti.
Znam kako je raditi i platiti si mobitel, a da ga na kraju koristi tvoj partner jer tebi nije dozvoljeno imati dobar mobitel.
Znam kako je kada ti govore što da obučeš, gdje da sjedneš i kada smiješ govoriti. Znam kako je kada moraš "smanjiti" svoju osobnost i ne izgledati baš toliko sretno kako ne bi zasjenila svojega partnera.
Znam kako je kada ti netko kontrolira bankovni račun. Znam kako je kada ti netko čita poruke na mobitelu.
Znam kako je dijeliti postelju s nekim tko ti konstantno govori da si debela i ružna, ali ipak te prisiljava da ga oralno zadovoljiš.
Znam kako je kada te sodomiziraju dok ti rukom pokrivaju usta kako ne bi preglasno vrištala. Znam kako je kada moraš reći "da, volim to" jer se bojiš za svoj život.
Znam kako je biti u situaciji kada ti dečko koji ti je ujutro rekao da te voli, sada drži ruke oko vrata i prijeti da će te ubiti dok njegovi roditelji bezbrižno spavaju u susjednoj sobi.
Znam kako je reći "ne", ali te partner ne sluša jer on još nije gotov.
Znam kako je kada ti govore da ne ispričaš svoju priču drugim dečkima, jer možda nakon toga neće htjeti biti u vezi s tobom.
Znam kako je kada ti se neki dečko prišulja s leđa i pred tvojim prijateljima ti kaže "čuo sam da si dobra za je-anje".
Znam kako je kada se čovjek "trlja" o tebe u tramvaju dupkom punim ljudima, a na sve to ti ljudi kažu "ma to je normalno u Hrvatskoj".
Znam kako je hodati glavnom ulicom grada u suknjici, dok muškarci (koji su dovoljno stari da ti budu otac) oblizuju usne, nazivaju te mačkicom i predlažu što bi ti radili.
Znam kako je raditi u trgovini dok te uhodi mušterija koja se trudi uvući te u neugodne situacije, da bi ti kolege na poslu komentirale tu situaciju sa "možda ne bi trebala toliko flertovati s ljudima."
Znam kako je kada dečki šire lažne priče o tebi u smislu da si ih uhvatila za ku-ac u javnosti i rekla mu da ga želiš, iako si tada bila u dugogodišnjoj vezi s njegovim bliskim prijateljem. Znam kako je to kad on sve to govori samo zato da bi imao o nečemu pričati pred dečkima.
Znam kako je kada te tri dečka prisile da se skineš pred njima, a ti to učiniš iz straha i iz želje da im se svidiš i jer nemaš drugi prijevoz doma jer te mora voziti jedan od njih za kojega tvoja majka misli da je savršen za tebe za ženidbu.
Znam kako je podijeliti svoju bol i čuti odgovore poput "Pa to je normalno".
Znam kako je čuti "I da kažeš nekome za to, nitko ti neće vjerovati".
Ne, to nije normalno i ja ti vjerujem !
adriana_s_story.pdf