28. prosinca 2010.

Na Balkanu je patrijarhat svetinja u koju se ne dira

Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.b.e i upravnog odbora Kuće ljudskih prava u Zagrebu, jedna je od rijetkih osoba koje nikada nisu štedjele ni vrijeme ni trud zalažući se za jednakost u društvu i za normalan život koji svi ljudi zaslužuju. Ljudi u Udruzi B.a.B.e. su u potpunosti posvećeni beskompromisnoj borbi za rodnu ravnopravnost i osiguravanje jednakih mogućnosti za sve rodove u svim sferama društvenog života i upravo toj udruzi danas mnoge žene, ali sve češće i muškarci, duguju život. Sarnavka posao koji obavlja na čelu udruge B.a.B.e. danas doživljava kao način života u kojem su konačno sve kockice postavljene na pravo mjesto. Djelujući u poslu koji voli kaže da rijetko misli na sebe, uglavnom misli na one koji ne znaju svoja prava, ne umiju se boriti i ne znaju kako promijeniti vlastiti život nabolje. "Iako mi katkad izgleda da se borim protiv vjetrenjača, nekako imam i zdravog razuma Sancha Panze što ispada sretnom kombinacijom za današnje vrijeme, pogotovo na ovim prostorima. Uvijek me smetala nepravda, nikada nisam dopuštala da me trpaju u ladice i po meni lijepe naljepnice, pogotovo ne zbog mog spola, i tako se u Babama, a sada i u Kući ljudskih prava, sve dobro složilo", kaže Sarnavka. U Babama je do sada pomoć potražilo neslućeno mnogo žena, brojka se kreće oko 30.000. Tim stručnjaka koji je angažiran u ovoj udruzi na raspolaganju je bilo kome tko je ugrožen i proživljava neku socijalnu nepravdu.
Boljeg i kompetentnijeg sugovornika o temi položaja žene na Balkanu, problemu prešućivanja nasilja i mogućnosti da se to promjeni nismo mogli zamisliti.

Poznati ste kao netko tko se bori za rodnu ravnopravnost. Nerijetko ste zbog toga i sami bili raspinjani u medijima. Jeste li ikada i na trenutak pomislili da su to "pucnjevi u prazno" i da bi bilo bolje raditi neki manje stresan posao?

Da, naravno. Dođu trenuci krize, osjećaja besmislenosti i nevjerice u ono što se radi protiv struje i većine, ali se onda sjetim nekog uspjeha, neke sretne žene ili muškarca kojima smo pomogli, pa se ide dalje. Ali, ja nikada nisam znala raditi površno i na svakom mi je poslu bilo stresno jer sam davala čitavu sebe i stalno tražila da se sve radi sukladno nekim standardima – i, naravno, vrlo često izazivala probleme i nevolje. Bilo je tu disciplinskih komisija, jedan namjerno izazvan izvanredni otkaz. Kad nisi karijerista i odlučiš stalno propitivati, to na ovim prostorima izaziva nevolje ma gdje bila i radila. S druge strane, osjećaj slobode koji sam dobila ne bih mijenjala ni za kakav mir i novac. Rodila se šašava, umrijet ću nepripitomljena, čini se.

S obzirom na Vaša iskustva, kako biste okarakterizirali položaj žene na Balkanu? Nije li točno da se u tvrdokornom patrijarhatu žene, primjerice u našoj zemlji (BiH), teško mogu izboriti za ravnopravnost u društvu?

Najveći je problem na ovim prostorima što žene to prerijetko i žele. Nedavno je jedna slovenska menadžerica koja radi u Americi rekla za naše manekenke i ljepotice kako gotovo nikada ne naprave vrhunsku karijeru jer im nedostaje samopouzdanja, a ja bih dodala i samopoštovanja, ali većina naših žena tvrdokorno govori kako im je dobro i kako ništa ne treba mijenjati. A velikoj većini muškaraca jest dobro, pa se nimalo ne bune. Iako ja mislim da bi nam svima bilo daleko bolje kad bi bilo više ravnopravnosti i kad bi svaka osoba mogla raditi što želi i kako zna i umije, bez obzira na spol u kojem je rođena. Ili barem bez onih strogih i ograničavajućih podjela. U urbanim sredinama u Hrvatskoj danas se jasno vidi kako mladi muškarci uživaju u roditeljstvu, a nekoć im se uopće nije pružala prilika pokazati nježnost i ljubav otvoreno i javno prema bilo kome, pa ni prema svojoj djeci. Da ne govorim o homoseksualcima i tome što doživljavaju i proživljavaju na ovim prostorima. Slika "prave" žene i "pravog" muškarca užasno ograničava živote velikog broja osoba. A poklonjen nam je samo jedan jedini život i mi ga tako tratimo stalno se mučeći pitanjem što drugi misle i govore o nama. Kad vidim žene iz Srebrenice i njihovu snagu kojom se bore s tragedijom koja ih je snašla, uvijek pomislim bi li ikada znale što su sve kadre učiniti da im se nešto tako užasno nije dogodilo – boriti se s političarima, birokracijom, zidati i održavati svoje domove, hraniti i odgajati djecu, raditi… Ne znam samo zašto tek izuzetne situacije tjeraju ljude da iziđu iz svojih čahura i čine stvari koje bi u normalnim okolnostima bile uglavnom nezamislive, a često i neprihvatljive.     

Možete li reći (barem okvirno) koliko je žena zatražilo pomoć u Udruzi B.a.B.e. od 1994. do danas, a koliko slutite, s obzirom na frekventnost prijavljivanja, da ima onih koji o zlostavljanjima šute?

Gotovo nemoguće, ali ne pretjerujem ako kažem više od 30.000. Računajući samo po jedan osobni susret ili razgovor telefonom. A s većinom žena razgovara se višekratno. Da ne spominjem grupne slučajeve – radnice Sinjanke, stjuardese, sada otpuštene honorarce s Hrvatske televizije i sl. Sve su bile žrtve neke vrste zlostavljanja, ali ako mislite na obiteljsko ili partnersko nasilje, broj je bitno manji. Nama se javljaju sve osobe koje trebaju pravni savjet ili psihološku pomoć zbog različitih vrsta povreda njihovih prava. Žrtve obiteljskog/partnerskog zlostavljanja često su naše stranke, a od otvaranja Sigurne kuće njihov se broj stalno povećava. Donošenjem zakona i protokola te strategija u borbi protiv nasilja njihov se broj stalno povećava. Tužno je što sve kampanje i pooštrene mjere nimalo ne djeluju na nasilnike. Katkad se čini da su, štoviše, oblici nasilničkog ponašanja sve grublji i opakiji. U ovoj godini ubijeno je 16 žena i 2 djevojčice u Hrvatskoj.   

Na koji način Vaš tim pomaže ženama koje Vam se obrate za pomoć?

Pravnice savjetuju i objašnjavaju procedure koje su nužne želi li se ispraviti nepravda i promijeniti postojeća situacija. Osobe koje su zbog niza razloga usto i psihički oboljele ili osjećaju neke tegobe upućujemo psihologinji. Vrlo često moramo angažirati i odvjetnice za stranke koje same ne mogu financirati zastupanja. Žene i djecu žrtve nasilja smještamo u Sigurnu kuću i pomažemo im napraviti osobni plan izlaska iz kruga nasilja – gdje mogu živjeti po izlasku, kako naći posao i slično. Vrlo je često potrebno alarmirati i medije jer se naši političari uglavnom samo njih i boje. Javnim zagovaranjem i kampanjama pokušavamo djelovati na javnost i mijenjati obrasce ponašanja i način razmišljanja o određenim stvarima.
Moram reći kako mi već dvije godine radimo i sa ženama i s muškarcima jer nam se čini da je to jedini pravi put k stvarnim promjenama. Nakon petnaest godina slušanja uvijek istih jadikovka, odlučile smo zahtijevati i pozvati da nam se u borbi protiv nasilja i drugih oblika neravnopravnosti pridruže i muškarci koji ne podržavaju stereotipnu patrijarhalnu podjelu na dva spola s jasno podijeljenim i dodijeljenim ulogama.  

Što mislite da je osnovna prepreka zbog koje se žene češće odlučuju šutjeti i trpjeti nego podići glas? Je li to strah za vlastiti život ili, ipak, strah od osude javnosti?

Svega tu ima. Vrlo često objektivne okolnosti tjeraju žene da održavaju postojeće stanje: bez podrške obitelji i prijatelja, bez posla i stana, one baš i nemaju neki izbor, a nitko ih nikada nije ni uvjeravao da su bilo što u stanju same napraviti. Neke su se pak toliko poistovjetile s ulogom žrtve da im ni ne pada na pamet nešto samostalno poduzeti. Sloboda donosi i niz odgovornosti, a mnoge ih nisu spremne preuzeti na sebe. Dug je i mukotrpan hod kroz osvješćivanje do pronalaženja vlastitog samostalnog puta. Katkada, i nakon godinu dana boravka u Sigurnoj kući, dugotrajnih sati rada s psihologinjama, socijalnim radnicama, aktivisticama, ne može se prodrijeti kroz sve naslage poruka ne ljubavi i nepoštovanja do neke druge sebe, pa se žene opet vraćaju u nasilje jer ne znaju drukčije posložiti vlastiti život.    

Imamo podatak da u BiH svaka peta žena u tišini proživljava neki oblik nasilja u obitelji. Kada se za takvo nasilje sazna, najčešće tako što epilog bude najcrnji mogući ishod, izostanu osude Crkve i društva. Što mislite o tome? Postoji li način da se na to utječe?

Danas nas posvuda okružuje nasilje – moramo se boriti za radno mjesto, moramo se boriti za napredovanje, moramo se izboriti za ovo ili ono… iako se pritom ne misli na fizičko nasilje, dapače, svi ga javno osuđuju, nasilje nam je gotovo inherentni oblik komuniciranja. Na ovim prostorima pogotovo – kad bismo bili upola učinkoviti u izgradnji zemlje kao što smo bili u razaranju, gdje bi nam bio kraj. Pritom uvijek najviše stradaju slabiji, a to su u obitelji žene i djeca. Kao što roditelji često kažu djetetu: "Dok te ja hranim, radit ćeš što ti ja kažem", tako se u patrijarhatu i žene doživljavaju, kao osobno vlasništvo. A ono je, uvjeravaju nas oduvijek, a pogotovo u kapitalizmu, svetinja koju nitko drugi ne smije taknuti. A vlasnik može raditi što mu je volja. Tužno je, međutim, a tu ja istupam iz reda feministkinja koje za žene uvijek imaju pregršt opravdanja, što žene koje trpe i nesretne su, guraju svoju djecu u iste obrasce ponašanja i tako nastavljaju tu glupu podjelu na one navodno pristigle s Venere, i one izravno doletjele s Marsa. A Mars je bio i ostat će bog rata. Kad je rađen film "Posao snova", o ženama na bosanskohercegovačkoj estradi, bilo je nevjerojatno slušati mlade žene koje se slikaju gole i zarađuju svojim tijelima kako su im očevi dizali kredite ili im bivali menadžeri. One se skidaju jer to svima donosi novac, ali nikada to ne bi radile bez odobrenja pater familiasa!     

Na koji način podići svijest žena koje proživljavaju nasilje i natjerati ih da shvate da je njihov spas u dizanju glasa?

Sljedećih dvjesto godina, barem tri puta dnevno, prije i poslije obroka, govoriti djeci i odraslima kako se sva bića rađaju slobodna i jednaka… kako imamo ovaj jedan jedini život u kojem bismo trebali jedni druge podržavati i uzajamno se poštivati, jer će nam samo tako svima biti bolje i ugodnije koračati ovim planetom…

Piše: Minja Pejanović

Preuzeto s portala Dnevnog lista

Posljednje

8. rujna 2021.
Reakcija na navode koji se pojavljuju u seriji članaka novinarke Jelene Jindre na portalu H-Alter pod nazivom “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?”

U svojem svakodnevnom radu svjedočimo tome da se žrtve često boje prijaviti nasilje, a rastući razlog strahu od prijave upravo je i strah da će ih institucije optužiti za “otuđenje” i oduzeti im dijete ako se/ga pokušaju zaštititi od nasilnika. U zadnja dva mjeseca na portalu H-alter izašla je serija članaka novinarke Jelene Jindre pod […]

Više
7. rujna 2021.
Fotkaj, snimi, objavi: Jutros sam stala!

Mreža "4. smjena - nevidljivi rad" čiji je fokus usklađivanje privatnog i poslovnog života žena i muškaraca pokreće kampanju #JutrosSamStala kojoj je cilj osvijestiti javnost o svakodnevnom neplaćenom kućanskom radu koji se smatra „ženskim“.  Peglanje, čišćenje, kuhanje, pranje odjeće, planiranje, briga o djeci... Što bi se dogodilo da žene stanu s kućanskim poslovima? Kaos? Tko […]

Više
6. rujna 2021.
Održan treći trening za jačanje kapaciteta mreže „4. smjena – nevidljivi rad“

Stvaranje i promicanje adekvatnih uvjeta za usklađivanje privatnog i poslovnog života žena i muškaraca postao je nužan preduvjet za unapređenje položaja žena na tržištu rada, stvaranje uvjeta za ostvarenje potpune rodne ravnopravnosti te suzbijanje ekonomskog nasilja prema ženama, koje je često direktno povezano s nemogućnošću žena da uspješno usklade poslovni život i brigu o zavisnim […]

Više
VIJESTI
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram