U sklopu projekta prevencija i suzbijanja nasilja nad ženama u Vukovarsko-srijemskoj županiji, koji financijski omogućuje UN Fund to End Violence against Women provele smo u Vukovaru istraživanje o stavovima mladih prema muško-žesnkim ulogama i rodno uvjetovanom nasilju kako bismo mogle sastaviti kurikulum za edukaciju kojim bi se propitivali stereotipi i učilo nenasilno rješavati konflikte. Razgovore su vodile Senka Sekulić-Rebić, B.a.B.e. psihologinja, Korana Radman, sociologinja i Sanja Sarnavka, voditeljica projekta.
Istraživanje smo započele u travnju, a nastavile u svibnju – od 2. do 5. svibnja održale smo 5 fokus grupa i provele 10 individualnih polustrukturiranih intervjua s učenicima petih, šestih, sedmih i osmih razreda osnovnih škola te srednjoškolcima smještenim u Đačkom domu u Borovom naselju. Izuzetno su nas lijepo primili i u OŠ Dragutin Tadijanović i u Domu učenika Vukovar.Jedna fokus grupa bila je posvećena razgovoru sa ženama žrtvama nasilja.
Ako je suditi prema razgovorima s mladima, još ćemo dugo čekati trenutak u kojem će većini biti svejedno u kojem je spolu netko rođen. Stavovi mladih otkrivaju duboko ukorijenjeno razumijevanje tradicionalnih uloga žena i muškaraca – žene su zadužene za kućanske poslove, trebaju biti prvenstveno dobre majke i domaćice, a muškarcima je neprimjereno baviti se "ženskim" poslovima. U svakoj grupi tek je najčešće jedna djevojčica ili djevojka iskazivala protest prema takvom načinu razmišljanja i rekla kako nikada neće dozvoliti da je "pripitome" jer želi studirati i raditi te biti ravnopravna u svemu. Kada je otvoreno pitanj nasilja, svi su govorili kako ga i među mladima i odraslima ima previše, ali nisu znali kako bi se ono trebalo i moglo zaustaviti.
Najzanimljivije je kako su, nakon prvotne šutnje i nelagode zbog očekivanja da iskažu svoje mišljenje, na kraju molili da još ostanemo i svakako im ponovno dođemo – žale se na školski sustav u kojem se rijetko razgovara o životnim problemima, još rjeđe ih se pita za mišljenje, a gotovo nikada ne razgovara otvoreno o muško-ženskim odnosima.
Najtužnije je bilo slušati njihovo razmišljanje o budućnosti. Većina misli kako neće moći ostati u svom rodnom kraju jer ne vide nikakva poboljšanja. Najoštriji je bio dječak iz sedmog razreda koji je rezolutno izjavio kako neće ostati ni u Hrvatskoj a kamoli u Vukovaru jer tu za ambiciozne mlade nema života. Upitan zašto ne pokuša sam mijenjati postojeće stanje, odgovorio je:"U Hrvatskoj kada netko proba nešto zbilja mijenjati, odmah ga maknu".
Treba li se zamisliti nad ovom izjavom? Mi jesmo, a hoće li oni koji su odgovorni za obrazovanje i odgoj mladih – vidjet će se.
Istraživanje nastavljamo u lipnju nakon obrade transkripta svih provedenih razgovora.
