Nismo reagirale na postupak policije na Braču protiv očajnih radnika i radnica Jadrankamena jer smo bile izvan Hrvatske, ali danas nam je stiglo pismo članice udruge Žene kamene koje objavljujemo u cijelosti. Da, policija i država uspješno treniraju strogoću na slabima i socijalno ugroženima. Ministar unutarnjih poslova rekao je kako djelovanje policije propisuje zakon, ali je policija mogla poslati 5 a ne stotinu policajaca. Za onako grubu upotrebu sila nema nikakvog moralnog opravdanja. Da su se zakoni poštivali u svim slučajevima, Hrvatska ne bi bila tu gdje jest.
Uglavnom, uspostavile smo komunikaciju sa Ženama kamenim i hrabrim i nadamo se kako ćemo im barem malo moći olakšati tešku situaciju u kojoj se nalaze.
Slijedi pismo koje smo dobile, a podaci o imenu pošiljateljice pohranjeni su u našem adresaru.
ŽENE KAMENE
PUČIŠĆA
U Pučišćima, 15. svibnja 2012.
Poštovane, vjerojatno ste upoznati s činjenicom da je 03. svibnja ujutro naše mjesto opkolila interventna policija koja je osiguravala ulaz stečajnoga upravitelja u upravnu zgradu Jadrankamena. U jednom se trenutku na dnu Porta našlo barem desetak policijskih kombija oko kojih se rasporedilo više od stotinu policajaca i još nekoliko "marica" pripremljenih za uhapšenike. Prostor Porta bio je premalen za to mnoštvo uniformiranih i do zuba naoružanih policajaca, s jedne strane – a s druge strane još toliko golorukih, zbunjenih, u radna odijela odjevenih radnika Jadrankamena i nas žena koje smo odlučile biti uz svoje muževe do posljednjega daha. Represivno djelovanje policije prema okupljenim stanovnicima Pučišća događalo se nekoliko metara od školske zgrade pred očima prestrašene osnovnoškolske djece i njihovih učitelja. Djeca su kroz školske prozore mogla promatrati zlokobno približavanje policajaca masi ljudi u strahu očekujući što će se dogoditi njihovim očevima i majkama. Taj dan sigurno će ostaviti dubok otisak na njihovu psihu i teško će ga ikada zaboraviti. Je li moguće da nitko od onih koji su isplanirali ili provodili akciju nije pomislio što proživljavaju naša djeca gledajući kako policija provodi represiju nad njihovim nedužnim roditeljima?
Gdje su naša prava svih ovih šest mjeseci bez plače,živjeti na otoku bez alternative.Umorni od života ne znamo kome se obratiti, državi nije stalo do nas.Nemamo ni za osnove života...kako priskrbiti našim obitelji sve ono na što imaju pravo.Kako našoj djeci osigurati školovanje a nemamo sredstva?Zar ih vratit kućama a imajo pravo na školovanje,države nigdje nema i ne brine se za našu djecu.Država je samo znala poslati naoružane policajce na nas,umorne i ponižene radnike i njihove obitelji.
Naša djeca već mjesecima gledaju svoje ponižene, jadne i obespravljene roditelje, očajne što im ne mogu osigurati egzistenciju. Sad su morali nijemo gledati kako im roditelje tuku, razvlače i hapse. Zadesio nas je dvostruki očaj: roditelji ne mogu štiti svoju djecu, a djeca ne mogu pomoći svojim roditeljima.
Poštovani, poduzmite mjere, ne dopustite da se ovo ikada više dogodi nijednom djetetu ni nama odraslima koji nismo mogli ništa učinit za zaštitu naše djece i gdje su naša ljudska prava kad nas država nije zaštitila.