Od 2003. traje borba jedne žene i njezine maloljetne djece sa sustavom koji uglavnom voli samo premetati papire, proizvoditi zabilješke i arhivirati spise. Žrtva zlostavljanja, žena bez samopouzdanja, pokorno je godinama slušala sve naputke dobivane od centra za socijalnu skrb, psihologinja koje su joj određivane, sudaca koji su presuđivali. Djeca i ona prošli su gomilu vještačenja, nadzora, kontrola. Nitko od nadležnih nije vidio koliko voli djecu, kako besprijekorno održava kuću i skrbi o zdravoj prehrani. Nikoga nije zanimalo što su joj djeca pristojna, što je djevojčica najbolja učenica u generaciji, što su dobila brojne medalje na raznim natjecanjima. Sustav je presudio da ona emocionlano zlostavlja svoju djecu i manipulira njima jer djeca idu nerado ocu. Napisali su da odbija provođenje partnerske terapije (!!!), suradnju s vještacima (zato što je rekla da ne želi ponovno ići u Polikliniku za zaštitu djece Grada Zagreba jer već ima psihologinju koja radi s djecom i s njom), kao i u "psihologijsko-psihijatrijsko praćenje, čime je onemogućila adekvatnu zdravstvenu zaštitu djece koja im je potrebna za normalan psihofizički razvoj". Pritom nikoga nije zanimalo zašto otac ne plaća alimentaciju, zbog čega je odnio većinu stvari iz kuće u kojoj mu potomci žive, zašto ne iskazuje želju da preuzme skrb o djeci. Na koncu je psihologinja vještakinja preporučila, centar za socijalnu skrb prihvatio, a sud presudio, usuprot pisanim mišljenjima drugih psihologinja, školske pedagoginje, nastavnica i učiteljice: djecu treba oduzeti majci i smjestiti ih u Dom za nezbrinutu djecu u drugo mjesto i u novu školu.
Bogohulan naziv "ovrha djece" najavljen je za 21. ožujka 2013. Znajući kako ništa neće omekšati srca ovršitelja, BaBe su zvale i pisale nadležnim institucijama: Ministarstvu socijalne politike i mladih, Pravobraniteljici za djecu. Odgovori poražavajući – birokratski jezik birokratskih umova koji se, kažu, ne smiju miješati u sudske odluke i ne mogu učiniti ništa. Pozvale smo medije da bi javnost svjedočila kako institucije brinu o ljudima, odnosno malodobnoj djeci, i to kao posljednju slamku spasa. Podnesak Europskom sudu za ljudska prava odaslan je već prije, ali do odluke je trebalo spriječiti odvajanje djece od majke uz koju su izuzetno vezana. Drama je trajala preko sat vremena. Psihologinja iz centra za socijalnu skrb nije spriječila plakanje i vikanje dječaka. Čak mu je rekla da mora ići u dom jer će inače njegova majka imati problema! Lagale su im da idu u Dom na samo nekoliko dana. Pritom, sve se odigravalo dan uoči početka školskih praznika. Uobičajeno da se sva djeca u vrijeme blagdane šalju u udomiteljske obitelji, k rodbini, a u domove se dovode samo djeca kojima je ugrožen život u sredini u kojoj borave!!!! Lijep Uskrs za besprijekornu djecu isplanirale su djelatnice centra za socijalnu skrb i sudac koji je donio presudu!!! Uglavnom, djecu je hitna pomoć odvezla u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež, a ovrha je prekinuta.
Da nije bilo medija, tko zna što bi se djeci još dogodilo. Dok Zdravko Mamić plaća 5 odvjetnika i dobiva najbolju moguću zaštitu, jedna žena koja je odgojena u patrijarhalnoj obitelji pa nije naučila dizati glas, a nema novaca za skupe odvjetnike, mogla je, da nam se nije obratila za pomoć, ostati bez svoje djece, a djecu su mogla završiti u bolnici s teškim posljedicama po psihofizičko zdravlje, za koje se institucije, kako kažu, jedino i brinu.
Danas smo sigurne – svatko od nas bez novca i utjecaja, da ga se dočepaju institucije, mogao bi/mogla bi doživjeti istu sudbinu. Postoje li savršeni roditelji i savršeni uvjeti odrastanja? Griješimo li ako nas djeca vole? Jesmo li ih manipulacijom na to prislile? Sustav nas motri i u svakom nas trenutku može ščepati. Ako se ne odupremo. Ako glasno ne vičemo.