I ovo je dio našeg „sustava za zaštitu djece“. Tako to zna izgledati u stvarnosti. Prizori koje ste uvodno vidjeli novinarski je snimak od 21. ožujka 2013. godine, a prikazuje pokušaj ovrhe (1, 2, 3), odnosno odvođenja djece od majke i smještanja u dom za nezbrinutu djecu.
Taj dan svi su plakali. Djeca, majka, mi, novinari i novinarke… Svi.
Prema zamolbi naše korisnice (majke iz priloga čiji osobni podaci i slučaj su nam poznati) donosimo još jedan argumentirani slučaj o tome kako majka, žrtva nasilja i njena djeca postaju žrtvom sustava, a Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba u svemu tome podnosi prijavu za zlostavljanje djece policiji protiv majke, što sud uzima kao dokaz pri donošenju odluke da se djeca oduzimaju majci i smještaju u dom za nezbrinutu djecu.
Za potrebu iznošenja njenog slučaja uz zaštitu identiteta nazvat ćemo je „Mirjana“.
Mirjana je bila žrtva teškog fizičkog i psihičkog nasilja od strane supruga, radi čega se od njega i razvela 2005. godine.
Odlukama Prekršajnog suda u Zaprešiću iz 2005. godine i Općinskog suda u Zaprešiću, iz 2008.godine, vidljivo je da je Mirjanin suprug dvaput pravomoćno osuđen radi nasilja u obitelji. I jedan i drugi događaj za koji je S. osuđen odvijali su se u prisutnosti zajedničke mlt. djece.
Brutalnost kojom je S. zlostavljao Mirjanu osobito je vidljiva iz obrazloženja presude Općinskog suda u Zaprešiću iz 2006. godine u kojoj sud navodi: „nedvojbeno je da ponašanje okrivljenika, u kojem on govori svoj supruzi da je prljava i smrdljiva, viče na nju, pljuje ju, u kojem je i fizički zlostavlja, tako što je napada i pokušava skinuti odjeću protiv njezine volje…te ponašanje kojim ju drži za glavu i gura je prema dolje, te dok se ona opire, čupa joj kosu, u svojoj ukupnosti predstavlja nasilje, zlostavljanje i osobito drsko ponašanje. Nedvojbeno je i da je takvim ponašanjem oštećena bila u degradirajućem položaju, što je osobito razvidno iz događaja od 14. studenoga 2004. g. kada je okrivljeni oštećenu, nakon što ju je vrijeđao i fizički napadao, držao i nije joj dao da zove policiju…“
„Sustav zaštite djece“ , od CZSS Zaprešić do Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, vrlo dobro zna da je Mirjanin suprug osoba pravomoćno osuđena za obiteljsko nasilje, no te činjenice potpuno ignoriraju. Nasilniku se ne nalaže obvezno uključivanje u psihosocijalni tretman nasilnika ili psihijatrijski tretman, iako s nasiljem nastavlja i nakon razvoda braka, dok su Mirjani i djeci neprestano nametane razne obveze, kao što su odlasci na brojne terapije (uključujući „partnersku terapiju“ u Poliklinici s nasilnikom, od kojeg se razvela!), vještačenja i slično i to kroz sedam godina, čime ih se dodatno traumatiziralo.
Opravdanje za terapije i vještačenja daje Poliklinika za zaštitu djece i mladih koja za Mirjanu utvrđuje da je navodno emocionalno zlostavljala djecu, odnosno uskraćivala im susrete i druženja s ocem.
I ne samo to, Poliklinika za djecu i mlade Grada Zagreba 2010. godine Mirjanu je prijavila policiji i Centru radi zdravstvenog zanemarivanja i emocionalnog zlostavljanja djece.
Prijavu, potpisanu od strane bivše ravnateljice Gordane Buljan Flander, objavljujemo ovdje: Poliklinika prijavljuje majku Mirjanu policiji
Temeljem ove prijave/dijagnoze, bez namjere da ikoga prozivamo, ponovno postavljamo pitanje, radi li se u ovom primjeru rada Poliklinike o stručnosti, nestručnosti ili nečem trećem?
Ovu prijavu, sud prihvaća kao dokaz te Mirjanu označuje kao majku koja nema roditeljske kompetencije te djecu smješta u dom za nezbrinutu djecu.
Postavljamo pitanje, gdje je u ovim postupcima postignut interes djece?
Da to nije u interesu djece tvrdili su:
- stalni sudski vještak za psihologiju u svom nalazu i mišljenju: „da bi za djecu bilo pogubno smještanje u dom i odvajanje od majke, što bi moglo imati za posljedicu trajne ireverzibilne emocionalne razvojne posljedice te se ne nalazi ni jedan opravdan razlog za odvajanje djece od majke te djeca traumatizirana zbog stalnih zahtjeva sustava za vještačenjima i tretmanima te da su posebno ustrašeni činjenicom da ih se želi odvojiti od majke i smjestiti u dom.“
- pedijatrica djece navodi da bi za djecu bilo pogubno smještanje u dom te ističe: "Apeliram na sustav da ne učini veliku grešku. Iščupati djecu i kazniti ih smještanjem u potpuno novu sredinu…smatram potpuno neprihvatljivim rješenjem. Posljedice toga čina bit će nesagledive.“
- pedagoško mišljenje Osnovne škole koju djeca pohađaju iznosi se da: „oba djeteta imaju razvijene kulturne, higijenske i radne navike, da se podjednako trude na svim područjima, izvršavaju svoje školske obaveze i pišu domaće zadaće. Djeca su uključena i u izvanškolske aktivnosti koje također pohađaju redovito i savjesno. Djevojčica je odlična učenica izuzetnih sposobnosti, a i dječak je drugi razred završio s vrlo dobrim uspjehom te dobrim vladanjem.“
Također Mirjana navodi da je važno napomenuti da nitko od predstavnika Centra za socijalnu skrb Zaprešić koji je provodio ovrhu, djecu nije niti vidio u posljednjih nekoliko godina, a kamoli s njima razgovarao ili pitao što misle i osjećaju.
No, presuđeno je da djeca moraju u dom, a potom i da se to mora izvršiti putem ovrhe djece, no budući da su djeca pružila otpor i pokazala i fizičke simptome psihičkog stresa, ovrha je odgođena i do danas nije ponovno provedena.
Tek nastavno na ustavnu tužbu koju je Mirjana podnijela uz asistenciju naše udruge i kojom su utvrđeni propusti u postupanju sudova u postupcima u kojima su djeca povjerena Domu, provedeno je vještačenje kojim je procijenjeno da djeca trebaju nastaviti živjeti s majkom. Oboje djece danas je punoljetno. Nakon odlično završenog srednjoškolskog obrazovanja, danas su uspješni studenti.
Mirjani, kao zlostavljanoj majci, nikada nije pružena adekvatna pomoć kao žrtvi obiteljskog nasilja, niti je ikada naišla na susretljivost od strane institucija, osobito CZSS u Zaprešiću koji je većinu vremena nastojao posredovati i balansirati između nje i bivšeg supruga izjednačavajući njihovu odgovornost za lošu komunikaciju, a otpor djece prema ocu i susretima pripisao utjecaju majke. Zbog nemoći i nemara institucija da se pozabave s ključnim problemom – nasiljem, ovaj slučaj je klasičan primjer postupanja u kojem je fokus institucija prebačen na majku i njezinu navodnu nesuradljivost s institucijama te emocionalno zlostavljanje djece uz istovremeni izostanak institucionalne osude za počinjeno nasilje, što je sve na kraju potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske preispitujući opravdanost mjere smještaja djece u dom za nezbrinutu djecu. Ustavni je sud u svojoj odluci u bitnome naglasio da u postupku oduzimanja djece nije proveden nikakav dokazni postupak te da je sud u tom postupku bezrezervno prihvatio mišljenje CZSS, te istovremeno onemogućio Mirjani da iznese bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njezine navode. Također je utvrđeno da je posebna skrbnica koja je istovremeno bila i djelatnica CZSS i zastupala u postupku Mirjaninu djecu, bila u sukobu interesa te je svoju dužnost obavila samo formalno bez da je razgovarala s djecom te pribavila i razmotrila njihova mišljenja.
https://sljeme.usud.hr/Usud/Praksaw.nsf/C12570D30061CE54C1257CFA002FC19C/$FILE/U-III-2182-2014.pdf
O Mirjaninom slučaju svoj je sud izrekla pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svibnju 2012. godine: "Pravobraniteljica je nadalje upozorila Centar za socijalnu skrb Zaprešić da u konkretnom slučaju u svom postupanju, davanju prijedloga i mišljenja, upućivanju supružnika i djece na vještačenja, tretmane i sl. nije uzimao u obzir činjenicu da je S. pravomoćno kažnjavan radi kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji, čime je doveo pritužiteljicu u nepovoljan položaj u odnosu na istoga, te je svojim nepoduzimanjem ili neodgovarajućim poduzimanjem radnji na koje je ovlašten zakonom radi zaštite pritužiteljice kao žrtve nasilja, jednako tretirao žrtvu i počinitelja nasilja, dovodeći time pritužiteljicu u neravnopravan položaj, koje postupanje je rezultiralo time da se ona stvarno našla u nepovoljnijoj poziciji kao žena-žrtva nasilja..."
